(Sjećanje na Božidara Botu Nikolića)
Obrad Neneić, Nikšić, septembar 2021.
Tvoja smrt je bila na svim naslovnim stranama tabloida
Udarna vijest iz kulture na javnim servisima
Sa Bred Pitom I po kojim filmom sa strane malim slovima
I neke nagrade su bile nečitke A tek citati
Bio si sve ono što nijesi – Bosonogi dječak sa nikšićkog betona
Sa oreolom slave koju niko nije vidio osim ti
Ako nije rođenje – tvoja smrt je bila atrakcija
Ali ne filmska već tabloidna Nekoliko dana
(Osim u srcima onih koje si volio I koji te dalje vole
Tu još uvijek snimaš onaj tvoj najbolji – nesnimljeni film
Kako si umio da se šališ)
A onda si prestao da postojiš Vidosavin mali
U ovom špajzu od grada u kome se samo tovi
Politička turšija Svakih novih izbora
I goji Klika Gladnih apartčika Uvijek istih
Da popljuju Da omalovaže Da sahrane
Sve što drugačije misli Sve što je bilo prije njih
I sve što će doći neumitno Poslije njih
… I onda će da te se sjete I opet ćeš biti njin i naš
I epolete će da ti skroje I činove prišiju
I bićeš postuhmni i besmrtni komandant filmske čete
U nekoj prilagođenoj kinematografskoj revoluciji
Sve dok se reflektori i kamere ne pogase
Lijepo ti je na tom Drugom svijetu Mislim
Napokon ne snimaš Jer snimio si i previše
Odavno si govorio:
još jedno remek djelo ili sranje je odviše
I možda se koji kadar provuče kao umor
Kroz te iskopnjele oči Kao kroz objektive
A i o čemu bi snimao kad živimo burlesku
I više nije film smješniji od života
A ni tragičniji Sramota je danas trošiti pare
Kad je bioskop svuda oko nas
I životi su na izvolte I bruke i sramote
I svi oni tvoji likovi marširaju kroz pravu i internet javu
I parodije se ne snimaju nego žive
I uzalud je svakom jebati mater
Kad ni majke više nijesu prave A ni krive
Jer one rađaju i odgajaju uvažene akademske delikvente
A ne ulice Kao u tvoje i moje vrijeme
Sjećam se kao juče A juče je možda jedan vijek
Kad sam te pitao ko je onaj Što ga gledaš kao mrtvaca
On je već pokojni I on mi je ubio oca
Rekao si I ja ću ubiti njega
I smrt ti ga je ugrabila Za koji trenutak ili dan
I rekao sam To je taj tvoj „najbolji nesnimljeni film“
Od koga te bila sramota I možda se jednom traka odmota
Kao povorka ka groblju gdje su ti nosili oca
Pola onih što su ga izdali A pola žalili
I plakali su drvoredi I pokoji italijanski vojnik Čak
Samo nije ona Tvoja majka
Već te grlila Siroče golog stomaka I noga
I govorila grozničavo: niko nije kriv Niko Nije Kriv
Znala je da si meta Od pola metra Još nezaraslog pupka
Jer izdajnik se više boji osvete nego Boga
Ljutio sam se Ljutio si se U Karađorđevoj
U filmu niko ne zna mnogo I svi znamo previše…
Na Kosmaju U Molerovoj U Maloj Slaviji Manježu
Ta tvoja poetika je prsla A moja nikad neće zaživjeti…
(Niko ti nije kriv što ne umiješ da pišeš
A tebi kao jeste što ne znaš da režiraš
I sve te nadobudne a naše nikšićke priče…)
Htjeli smo mnogo A imali smo ništa…
Ti da se još A ja da se tek dokažem
Davno su prošla vremena filma Još od pojave televizije…
Sve osim prošlosti bila su gubilišta za ideje
Nijesu nas gledali kroz objektive
Već objektivno kroz liječilišta za adolescente
Kao što gledaju umjetnike svi odnarođeni ljudi
Jer ko još snima filmove i vjeruje u ta čistilišta
Katarze I nesanjane i nedojebane filmske snove
Gledali su nas danoćno i uporno kao sove
I htjeli da nam pojedu prazne celuloidne trake
I memorijske kartice Jer mržnja vari sve Pa i plastiku
Klapara lokomotiva „Oj Nikšiću u dolini Zete“
Podgorica Bijelo Polje Prijepolje Užice Valjevo Beograd…
Još jedna besana noć I smijem se što ne volim avione
„Jer strah životu kalja obraz često“ Znao si reći
Neću ovaj put obilaziti sa tobom kockarnice
I kušati malu sreću Kao svi kockari amateri
(I zajedljivo prikazivati veće dobitke)
Neću ići na groblje Sahraniću tu nekrofilsku želju u nekoj kafani
Ovaj put mi nećeš braniti da idem na milionske mitinge od znatiželje
Ni da se klonim nikšićke kolonije Jer ne donosi sreću
Ovaj put mi nećeš govoriti da nikad nećemo snimiti onaj nesnimljeni film
Jer ubice su odavno u pravu kao svi pokojni
Danas idem na jutrenje u Jugoslovensku kinoteku bez tebe
I neka se film vrti U nedogled…
Ti si završio tvoj krug A ja ga još vrtim kao pjesnikov dolap
I čekam taj posljednji tren da ga snimim Ili umrem
Jer šta je film nego bdenje Nad mrtvim životom
I upokojenje trenutka