(Sjećanje na Božidara Botu Nikolića)

Obrad Neneić, Nikšić, septembar 2021.

Tvoja smrt je bila na svim naslovnim stranama tabloida

Udarna vijest iz kulture na javnim servisima

Sa Bred Pitom I po kojim filmom sa strane malim slovima

I neke nagrade su bile nečitke A tek citati

Bio si sve ono što nijesi – Bosonogi dječak sa nikšićkog betona

Sa oreolom slave koju niko nije vidio osim ti

Ako nije rođenje – tvoja smrt je bila atrakcija

Ali ne filmska već tabloidna Nekoliko dana

(Osim u srcima onih koje si volio I koji te dalje vole

Tu još uvijek snimaš onaj tvoj najbolji – nesnimljeni film

Kako si umio da se šališ)

A onda si prestao da postojiš Vidosavin mali

U ovom špajzu od grada u kome se samo tovi

Politička turšija Svakih novih izbora

I goji Klika Gladnih apartčika Uvijek istih

Da popljuju Da omalovaže Da sahrane

Sve što drugačije misli Sve što je bilo prije njih

I sve što će doći neumitno Poslije njih

… I onda će da te se sjete I opet ćeš biti njin i naš

I epolete će da ti skroje I činove prišiju

I bićeš postuhmni i besmrtni komandant filmske čete

U nekoj prilagođenoj kinematografskoj revoluciji

Sve dok se reflektori i kamere ne pogase

Lijepo ti je na tom Drugom svijetu Mislim

Napokon ne snimaš Jer snimio si i previše

Odavno si govorio:

još jedno remek djelo ili sranje je odviše

I možda se koji kadar provuče kao umor

Kroz te iskopnjele oči Kao kroz objektive

A i o čemu bi snimao kad živimo burlesku

I više nije film smješniji od života

A ni tragičniji Sramota je danas trošiti pare

Kad je bioskop svuda oko nas

I životi su na izvolte I bruke i sramote

I svi oni tvoji likovi marširaju kroz pravu i internet javu

I parodije se ne snimaju nego žive

I uzalud je svakom jebati mater

Kad ni majke više nijesu prave A ni krive

Jer one rađaju i odgajaju uvažene akademske delikvente

A ne ulice Kao u tvoje i moje vrijeme

Sjećam se kao juče A juče je možda jedan vijek

Kad sam te pitao ko je onaj Što ga gledaš kao mrtvaca

On je već pokojni I on mi je ubio oca

Rekao si I ja ću ubiti njega

I smrt ti ga je ugrabila Za koji trenutak ili dan

I rekao sam To je taj tvoj „najbolji nesnimljeni film“

Od koga te bila sramota I možda se jednom traka odmota

Kao povorka ka groblju gdje su ti nosili oca

Pola onih što su ga izdali A pola žalili

I plakali su drvoredi I pokoji italijanski vojnik Čak

Samo nije ona Tvoja majka

Već te grlila Siroče golog stomaka I noga

I govorila grozničavo: niko nije kriv Niko Nije Kriv

Znala je da si meta Od pola metra Još nezaraslog pupka

Jer izdajnik se više boji osvete nego Boga

Ljutio sam se Ljutio si se U Karađorđevoj

U filmu niko ne zna mnogo I svi znamo previše…

Na Kosmaju U Molerovoj U Maloj Slaviji Manježu

Ta tvoja poetika je prsla A moja nikad neće zaživjeti…

(Niko ti nije kriv što ne umiješ da pišeš

A tebi kao jeste što ne znaš da režiraš

I sve te nadobudne a naše nikšićke priče…)

Htjeli smo mnogo A imali smo ništa…

Ti da se još A ja da se tek dokažem

Davno su prošla vremena filma Još od pojave televizije…

Sve osim prošlosti bila su gubilišta za ideje

Nijesu nas gledali kroz objektive

Već objektivno kroz liječilišta za adolescente

Kao što gledaju umjetnike svi odnarođeni ljudi

Jer ko još snima filmove i vjeruje u ta čistilišta

Katarze I nesanjane i nedojebane filmske snove

Gledali su nas danoćno i uporno kao sove

I htjeli da nam pojedu prazne celuloidne trake

I memorijske kartice Jer mržnja vari sve Pa i plastiku

Klapara lokomotiva „Oj Nikšiću u dolini Zete“

Podgorica Bijelo Polje Prijepolje Užice Valjevo Beograd…

Još jedna besana noć I smijem se što ne volim avione

„Jer strah životu kalja obraz često“ Znao si reći

Neću ovaj put obilaziti sa tobom kockarnice

I kušati malu sreću Kao svi kockari amateri

(I zajedljivo prikazivati veće dobitke)

Neću ići na groblje Sahraniću tu nekrofilsku želju u nekoj kafani

Ovaj put mi nećeš braniti da idem na milionske mitinge od znatiželje

Ni da se klonim nikšićke kolonije Jer ne donosi sreću

Ovaj put mi nećeš govoriti da nikad nećemo snimiti onaj nesnimljeni film

Jer ubice su odavno u pravu kao svi pokojni

Danas idem na jutrenje u Jugoslovensku kinoteku bez tebe

I neka se film vrti U nedogled…

Ti si završio tvoj krug A ja ga još vrtim kao pjesnikov dolap

I čekam taj posljednji tren da ga snimim Ili umrem

Jer šta je film nego bdenje Nad mrtvim životom

I upokojenje trenutka