Obrad Nenezić, Nikšić, maj 2023.

Ne grmi, majko, ne boj se, smrt je nijema

A ratna je jeka utihnula davno

Još prošlog vijeka

Kad su Crnogorci otpasali sablje

A zadužili mir, slobodu i knjige

I to što se čuje, to Bog ne galami, majko

Bog je bezglasan i sveglasan kao ljubav…

Ne boj se, stara, to vije čopor hijena

na ovo naše imanje malo

Ali ko je od vukova znao braniti prag

Znaće kako se gine za otačastvo…

Ne jecaj, draga, neće te čuti

Da se kaješ za nešto što nijesmo krivi

Smrt je gluva i jedino nezavisna na ovoj planeti

Moli se, draga, jer Hrist nas čuva

Od nas, od sebe, od njegovog stada

Što im iz usta bljuva Pravda…

ali pravda je tiha i neotrovana

A ne dvorska luda što uveseljava puk

Ostavi, oče, sablje neka ćute

i broje mrtve i ranjene svoje

Odavno su one tupe

Ne od godina nego od ljudskih kosti

Ne čisti, oče, pištolje i puške

Dosta su budili mrtve iz groba

i neka su nam samo zastave crvene boje

A ruke neka se doje zagrljajima a ne krvlju

I neka se nikad ne probude

Da djeca spavaju i sanjaju igre

A ne humke iznad naših lobanja

Moli se, oče, neka prošlost spava

Jer ako je oni bude mi ćemo joj pjevati uspavanke

Ne boj se, sestro – moj oče i majko

To klikću kopci i guštere traže na ljetnjoj žegi

A na zmije štekću kao gladni šakali

Iz svojih udobnih namještenja

I duvaju se kao zaljubljeni i siti pijevci

Sve dok su daleki i sigurni

Pusti ih, sestro – moj brate i kćeri,

neka teku i blato svoje spiraju

U planinskoj rijeci

Kad dođe stani-pani nestaće saprani u istoj delti

gdje su se prali njihovi preci

Od krvave dobrote

Moli se, brate, neka čuju sveci naši

Jer od istih smo ih branili dok su im stojeći,

zapišavali dobrote a od sramote ginuli i umirali

Oni što su na dobrotu odavno bili osuđeni kao  na smrt…

Otkad i gdje to tuđin od mene brani moje

To se ne zove ni apsurd i nonsens

To je totalna smrt bez onog dobra

Kad su muški krvlju a žene mlijekom

Plaćali da se spoje kamen i vjera u crkvi

U manitoj Crnoj Gori bez vjere i praznovjerja

Jer ni olova nijesmo imali za zrna a ne zlata

A hljeba i vode tek toliko da majstor ne ode

Dok zvona ne stavi na zvonike

I bez kletve pođe u svoj sirotinjski krš

Zapjevaj, Gospode, o ljubavi, sreći i mjeri

jer mjera nam je svima strana

Hljebom se na svakog baci

A kamen primi, jer djela nijesu satkana od obećanja

Mi smo daleko od najboljih

Isto kao što su oni od nas, smrt će sve pomiriti

Prije ili kasnije… Samo te molim

u oči gledaj žive kao što istine gledaju

A pred mrtvima spusti glavu

Jer oni su odavno u pravu kao svi mrtvi

Na žive baci poštovanje a primi bruku

Jer oni ne znaju što čine zato i sude prije tebe

Na dobro im se vraćalo akobogda