Umjesto biografije Obrada Nenezića

Slavni slijepi argentinski bibliotekar govoreći o Bazilidovoj jeresi pripovijeda kako je u haotičnoj reviziji snova koja dopušta i reviziju pojedinačnog sna (za koji se, usputno govoreći, pouzdano ne može utvrditi da li je uopšte ikada pripadao nekom snivaču) otkrio da je čudesni Bazilid pošao od pojma nepromjenljivog Boga iz čijeg je mirovanja nastalo sve. Bazilid, rođen u Aleksandriji oko sto godina nakon Krsta, među Sirijcima i Grcima u vrijeme kada je teologija bila narodna strast, tvrdio je da je iz mirovanja nepromjenljivog boga nastalo sedam nižih božanstava koji su se spustili u sferu djelovanja, stvorivši najprije Nebo, kojim su upravljali. Iz prvog kruga, proizišao je drugi, sačinjen od anđela, moćnika i vladara, a niže nebo koje su oni stvorili nije bilo ništa do simetrična kopija prvobitnog uzora. Druga konklava reprodukovala se u trećoj, treća u četvrtoj i tako sve do broja 365. Gospodar posljednjeg Neba je onaj iz pisma, a njegovo učešće u božanskom, gotovo je ništavno.

Za ovo Bazilidovo svjedočenje, ne može se sa sigurnošću utvrditi da li je istinito ili ne. I još nešto - ono bi ostalo na nivou fascinantne pripovijesti da nije u direktnom dosluhu sa stvaralaštvom Obrada Nenezića, koji se drži još u renesansi otkrivene istine da prava scena događanja nije pozornica, već srce gledaoca. U tome, najvjerovatnije leži i razlog zbog kojeg on insistira na stavu da su u umjetnosti lične priče važnije od svake faktografije, odnosno da u pripovijedanju istorija uvijek mora biti u službi ljubavi... Da nije u pitanju samo floskula, autor potvrđuje djelom, životom i djelovanjem još od zbirke poezije „Pisma gospođici M.“ nastaloj devedesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do novonastalih, za koje tvrdi da su posljednje, a ja se, pak, nadam da nijesu. Sjenčeno snažnom emocijom, pokatkad oporom, ali duboko ljudskom, iskrenom, Nenezić stvara svjetove u kojima primat preuzima pseudo istorija. Ali da se zna - pojam pseudo u njegovoj poetici nije sinonim za lažno i nepostojeće, već prije svega za lično, za najdublju, nepatvorenu, istinsku emociju. Koja je nerijetko razlog života, i što je još važnije, razlog opstanka. San i java, život i uobrazilja, stvaranje i život, kod njega su neraskidivo vezani. Svi ti fenomeni, shvaćeni na kantovski način, dakle u smislu pojavnosti, odnosno stvari koje se nalaze u sferi ontičkog, opipljivog, razlog su zbog kojeg nas se njegovo stvaralaštvo - od pjesama, preko drame do romana - tiče. I kao što ne može pobjeći od sebe, jer u njemu istovremeno obitava i pjesnik i pisac i dramatičar, ni njegovo djelo ne možete odrediti u strogom žanrovskom smislu. Kada piše poeziju, u njoj nalazite pripovijest. Kada piše roman, u njemu nalazite poeziju, a kada piše dramu u njoj pronalazite sve - i pjesmu i roman i dramsko pripovijedanje i sve elemente koju dramu čine uzivišenom u odnosu na ostale književne rodove i forme. O tome  svjedoče i njegova ostvarenja: „Sveti i prokleti“ (drama inspirisana tragičnom ljubavi Vladimira i Kosare), „Gorska drama“ (drama napisana po legendi o Jeleni Savojskoj) i „Kruna“ (tragedija koja se bavi tragičnim odnosima u okviru srednjovjekovnih vladara Crnojevića).

O njegovom stvaralaštvu govorio sam mnogo i često. Iako sam izbjegavao da svjedočim iz vizure sada već tridesetogodišnjeg  prijateljstva, koje bi, kao što sam na jednoj od njegovih ranijih večeri rekao, značilo njemu ili meni, i možda ponekome od vas. Ali to bi bilo sve. I ne bi bilo dovoljno. Ipak, o Obradu Neneziću ne mogu govoriti nikako drugačije, jer sam shvatio  da je mnogo toga što je stvorio tokom posljednje dvije i po decenije i više uticalo na naše prijateljstvo, i što je, čini mi se, mnogo važnije, što je uticalo na naše oblikovanje da postanemo onakvi kakvi smo danas. I prijatelji i saradnici. Oportnunisti i polemičari. Kako koji dan, kako koje djelo, i kako koje nedjelo, moje, njegovo, ili čije drugo.

Ubrzo nakon „Pisama gospođici M.“, Obrad je shvatio da je njegovo cjelokupno poetsko stvaralaštvo u stvari pisanje jedne jedine knjige poezije (kao što je to činio i Vasko Popa) koja je do danas oblačila nekoliko naslova, ali je uvijek to bila ista knjiga, jer se sastoji od izabrane i nove poezije. Najnovija je bila „Centar mog svijeta“. Vjerujem da će tako biti do kraja njegovog rada i da ćemo ugledati „poeziju“ u još nekoliko izdanja. Kao čovjek koji je najveći dio svog profesionalnog stvaralaštva živio od pisanja, ne čudi što se njegova poezija preklapa sa teatrom, ili roman sa filmom i televizijom, jer u suštini Obrad je pjesnik, u izvornom, antičkom, smislu, kad su se stvaraoci zvali pjesnicima. Završivši dramaturgiju (a u pozorišnim kuloarima dramaturg je onaj kojega pitate da vam objasni što vi ne znate) jasno je što on jednako njeguje svaku vrstu ili žanr, u čijoj potki (po)stoji drama.

Ipak, ostao je žal što se  nakon studija dramaturgije, do sada nije češće pojavljivao sa dramama. Razlog tome, možda leži u njegovom priznanju (kako mi se i sam nekoliko puta povjerio) da dobar dio ovdašnjeg teatra još uvijek nije spreman za školovane kadrove, posebno dramaturge, jer mnogo toga su on i njegove kolege mogle i imale da objasne pozorištima uljuljkanim u samodovoljnost i birokatasku (ne)brigu. Zbog toga se, vjerovatno okrenuo pisanju proze, odnosno romana. Plod njegovog rada bilo je jedno prilično neobično djelo „Ljetopisje zaboravljenog grada“. U pitanju je pseudo-istorijska pripovijest, u kojoj lično - nadrasta sve ostalo. I u kojem u odnosu na untrašnju dramu junaka sve biva  malo i beznačajno. Makar se radilo i o velikim istorijskim zbivanjima.

Iako mnogo puta osuđivan (uglavnom od laika, a ponekad i onih koji se kobajagi bave umjetnošću) nije odustao od stava da je crnogorska mitomanska povijest narodu i identitetu načinila puno štete, a on i njegovo djelo nijesu nikada nikome.

Splet okolnosti, ili sudbina (svejedno je) u jednom trenutku  vratio je proslavljenog jugoslovenskog snimatelja Božidara Botu Nikolića u Nikšić, gdje otkriva spisateljski i scenaristički talenat Obrada Nenezića. Zajedno rade na filmu „Balkanska braća“, priču farsičnog i grotesknog tona, koja biva snažno osjenčena alanfordovskim tonovima, koji će Obrad nastaviti da razvija i u scenariju za Tv seriju „Šetači po mjesecu“, za koji je dobio Nagradu TVCG 2000.g.  – a od kojeg će godinama kasnije nastati istoimeni roman, sa podnaslovom – crna hronika jedne mladosti. Uporedo sa tim piše antiratni scenario „As pik“ po kojem će Draško Đurović režirati istoimeni dugometražni igrani film, prvog kanditata za Oskara u nezavisnoj Crnoj Gori. Tim filmom počelo je i novo poglavlje crnogorskog, nažalost, još uvijek sporadičnog, filma. Zanimljivo, zar ne?

Nakon rada na filmu, Obrad se vraća  pozorištu, kao tekstopisac i autor (...) u smislu postavke sopstvenih drama pokušavajući prije svega, da prokrči put  građanskoj komediji, koju snažno obilježavaju elementi ovdašnjeg miljea i mentaliteta. Razvijajući je, uporište nalazi u djelima majstora – Gogolja, Molijera, Sterije, Nušića, Dušana Kovačevića... Zbog toga ga publika percipira, rado i dobro prihvata kao autora dramskih djela: „Nobelovci“, „Persone non grate“, „Palastura“... Nenezić svoja djela određuje pojmom „duhovita drama“, ne skrivajući da je itekako na tragu Čehovljeve poetike koji je svoja djela takođe nazivao komedijama, ne zato što su u pitanju ostvarenja prožeta humorom, nego zato što je htio da iskaže ironičan odnos prema životu, bivajući tako na tragu Bergsonove misli koji je konstatovao da, što se stvari uzimaju ozbiljnije, to imaju više šansi da izazovu smijeh. Tako je o revolucijama, na primjer, koje nijesu nimalo duhovita stvar napisano pregršt komedija, farsi, groteski...

Među ozbiljnim stvarima  u poetici Obrada Nenezića svakako spada i želja za promjenom koja se našla u fokusu njegovog interesovanja. Tretirana, naravno, na ironičan način. Nakon „Nobelovaca“, predstave koja je bila oštra kritika quasi intelektualizma, autor metodom vivisekcije, precizno i bolno zasijeca po trulom tkivu društva u duhovitoj drami „Persone non grate“, kao i u „Palasturi“. Duhovito a gorko on progovara kompleksno kroz prizmu koja dotiče obzorje tragičnog. Isto onako kakvo je i društvo u kojem živimo. Rečenicom „Kad si bogat i glupost ti stoji kao salivena“, jasno daje do znanja u kakvom svijetu obitavaju njegovi likovi. I sa njima, naravno, i mi.

Nakon ili uporedo sa duhovitim dramama Obrad se vraća romanu, pa „Osmijeh za Mariju Mihailovič“, inspirisan likom i djelom narodnog heroja Ljuba Čupića koji postaje jedan od najprodavanijih i najčitanijih romana domaćih savremenih autora. Interesantno je da je pomenuti roman, kao i „Šetači po mjesecu“ nastao prema filmskom predlošku, čime je još jednom potvrdio da je drama nukleus svega što stvara.

Ali najvžnije od svega  je - da je njegovo djelo susret sa čitaocem, kako se to  često ističe, jedan na jedan. Okom u oko, licem u lice, srcem u srce. Podjednako bitno je da je pored svega toga, njegova dramska književnost, istovremeno i susret sa sobom, sa sopstvenim nadanjima i  razočarenjima. Jedina je razlika u tome što piscu treba svjedok – čitalac, a čitaocu ne treba svjedok, već pisac. A siguran sam da ćemo o Obradu Neneziću još dugo svjedočiti pred sudom riječi, scene i kadra.

Vanja Kovačević