Preporuka za “Centar mog svijeta”

Poetski satkana od sjevera i juga, ova knjiga, između sna i jave, još uvijek u komadu iako sastavljena od sreće i tuge, od prošlosti i sadašnjosti, daleko zagledana u budućnost, prije svega stihovima, itekako osjeća onu umjetničku bezgraničnost, koja nam je toliko puta posljednjih decenija bila uskraćena, uprkos svemoćnoj globalizaciji ili mondijalizaciji. Ukoliko grdna vremena nijesu imala razumijevanja za poeziju, ona je svakako imala razumijevanja za njih, naročito kroz stihove koje izazivaju jednake impresije, bez obzira da se radi o impresionističkim i lirskim ili  pripovijedačkim, u kojima nijesu horizonti čovječji, dalekovidi kao šišmiševi, već narativni jednako kao deskriptivni, transcedetalni kao naturalistički, ekspresionistički i impresionistički. Ti stihovi pažljivo zidaju kuću od poetike, na sigurnim antičkim temeljima, koji provijavaju kao eho iz sredine zemlje u koju se još niko nije spustio, kao ni u naše nesvjesno. Upravo u toj nedodirljivosti, koju samo sluti emocija i poetika, zaštićena od svih uticaja i pošasti proteklih decenija Obrad Nenezić je gradio svoje mjesto pod poetskim suncem ove planete, jer je zavičaj poezije čitava poetska galaksija, a nikako drevni grad na obali Jadranskog mora ili divni planinski masivi na sjeveru Crne Gore. Njena vjera je poetska, njen identitet književni, njeni simboli su semiotički, tako da srdačno preporučujem ovu knjigu publici…

Jelena Krsmanović

 

I opet će se kurve I poezija/ Plaćati zlatom

Pribrano i hladnokrvno, savršeno svijestan kratkoće vremena, čvrsto se držeći temporalnih isječaka u kojima gustina doživljenog svojim pogledom „plavim kao nebo“, bez posredništva misli, ideja i imaginacije, čulima oblikuje distorzivne patronime  pjesama, Nenezić ispisuje svoj poetski rukopis na  suviše individualan i nov način da bi se mogao porediti s drugim velikim  pjesnicima. Umjeće njegovog gledanja na svijet oko sebe je poput slike „rađanja vjetra“ i njenog odraza koji pjesnik hvata nad elidiranim sudbinama šetačica vremena koje u svom, za njega eksperimentalnom biću, kriju skoro transcedentan izazov za grijeh, nihilističku lakoću prepuštanja, oniričku metaforu zova koju, iako svjestan njene pogubnosti,  lirski subjekat svrstava u još jednu korisnu vježbu za svoju mentalnu disciplinu.

Ilegalne prostitutke, silikon umjesto moždane mase, Kolektivna izložba idiota

Sa prefiksom modni I slična sranja od kojih boli Jetra, mjesto u pabovima među andegraund snobovima, mjesta U kojima jedu za „dž“ kurcoglave birokrate,itd.  kao nove rubrike u njegovom pjesničkom dosijeu, predstavljaju jednu vrstu pjesničkog redimejda zasnovanog na provokaciji moralno čistog i politički ispravnog društva, na interpoliranju šokatnih žargonizama i psovki koje svoju pojavnost duguju pjesnikovoj spoznaji slabašne i prolazne svijetlosti uhvaćene na rubu ništavila, Horacijevom carpe diem quam minimum credula postero (zgrabi dan sa što manje vjere u budućnost), etici potpunog prihvatanja stoičkog shvatanja da moramo biti ravnodušni prema svemu što nije u našoj vlasti, svojevrsnoj ljubavi prema sudbini, toj čudesnoj amor fati   koja Neneziću postaje osnovni preduslov postizanja Aristotelovog „vrhunskog dobra“ – duševnog mira i spokojstva kojem teži depresivno pametan i shizofreno savjestan pjesnik. Sa odavno razorenim granicama ega, s ekstatički snažnim osećanjem jedinstva s univerzumom, s poznavanjem svih lica Gospodnjih i sopstvenih iskustava prošlog i budućeg vremena „Centar mog svijeta“ Obrada Nenezića postaje mjesto gdje se ne licitira, hronotop u kojem dolazi do aktivacije  neočekivanih semantičkih aspekata sa filozofskim zančenjem, specifična stilogena konstrukcija koja u svom poetskom nukleusu dekodira gradacionu metamorfozu naslućenog koju je Dizdar ovjekovječio oksimoronskom poetskom slikom: mrtav ja biću život živi , a kojoj pjesnik Nenezić pristupa kroz sasvim nov i osoben perceptivni kod simulirajući život iskazan simboličkom devijacijom apstrahovanih pojmova: pobjednika i pobjeđenog ( Vijek Ovjekovječuje sebe/ Vijekom malograđanštine/ Užegle u povojima Pobjednika); balkanske tautologije (Vrijeme tinja Balkan tinja/ Sa jeftinim navikama Istoka); ljubavi i poezije (I opet će se kurve I poezija/ Plaćati zlatom); osjećaja krivice i ljubomore (Jedu me dani predano kao mravi/ I ne postoji pravi izgovor Za par tabaka poezije/ Osim da se ne osjećam kriv; … I u sve će moći ugaziti/ Vulgarno gola noga Života/ Sem u pismo/ To mastiljavo svjedočanstvo O imetku/ Jer kao svaki Dobro odgojeni Crnogorac/ Ubio bih Ljubomorom).

Prisutnost logičkog koda tzv.,,mantike“ pomoću koje lirski subjekt uključuje vještinu proricanja iskazanu ,,reticencijom“ u poeziji Obrada Nenezića kontinuirano možemo pratiti od pjesme Kavez – tog prološkog preludija kruga u kojem je pjesnik postao dobrovoljni zatočenik neke čudne ptice/ gugutke/ kanarinke, do epiloškog tokata ženi – tog slanom tečnošću komponovanog  prokletstva i dara ujedno: Žena nije od Adamovog rebra/ Ona je Adamov kičmeni stub i moždana pjena/ Koja čini uspravnim i mislećim/Ona se jednostavno zove Žena/ I svaki pravopis je loš ako se ta imenica/ Ne piše velikim slovom.

Ana Pejović

 

O Centru mog svijeta Obrada Nenezića

Iako je u poslјednje vrijeme u javnosti prepoznat po izvanrednim predstavama i romanima koji su izazvali mnoštvo pozitivnih reakcija kritike i publike, Obrad Nenezić je prije svega pjesnik, liričar koji u toku svoga višedecenijskog književnog stvaralaštva ostaje doslјedno vjeran poeziji kao najsavršenijem vidu književnosti. (Ovo doslјedan u značenju da je nikada nije napustio.) I bez obzira na to što je pauza od poslјednje objavlјene pjesničke knjige velika, ova knjiga poezije koja obuhvata izabrane i nove pjesme, tematsko-motivski, formom i stilski raznolike, ipak ostavlјa utisak cjelovitosti. Centar mog svijeta je zaloga Obrada Nenezića, potvrda misli da će se poezija opet plaćati zlatom. Iako je uvijek za neke, ne za sve, ona na periferiji suštine. A poezija je pjesnicima suština života, postojanja, traganja, prosjačenja, ludovanja. Otuda i naslov knjige.

Ljubavna poezija nudi antologijske stihove i u šarenolikosti tema kojima se bave novije pjesme ne gubi svoju čar, jer Nenezić nije od onih pjesnika koji lakim stilskim sredstvima udaraju na emociju. Odnos Nјega i Nјe je prožet životom, Nјega zaroblјenog u njenom kavezu, i Nјe koja smrkava i sviće, koja živi dovijek, u meni, u tebi, u njemu. Žena je sveta, vječna, ona nije potreba nego stanje duha. Zato dva motiva, motivi žene i života, onog na ulici i kafani, knjižari ili biblioteci, ali i onog koji otkriva lične, duboko proživlјene intime, prožimaju i ranije i novije pjesme. A jezik je ono što u stilskom i estetskom smislu funkcioniše kao kohezivna nit. Jezik Nenezićeve poezije je intrigantan i provokativan. Česte su psovke, provokacije, stil je razgovorni i neupadlјivo naginje ka književno-umjetničkom, što ovoj poeziji nije mana. Takav jezik na momente izaziva i jedan viši humor koji je efektan i smislen.

Svijet poezije Obrada Nenezića počiva na angažovanosti, tihoj i nenametlјivoj, i tu angažovanost, da bi se razumjela, treba pažlјivo analizirati i adekvatno percipirati. Nije angažovanost ovog tipa ni na koji način bliska onoj koja je propagirala određenu ideološku matricu. Opet, kod Nenezića ne pronalazimo ni onaj uskoedukativni odnos prema čitaocu. On nas ne podučava. Angažovanost u modernoj poeziji podrazumijeva sasvim drugačiji pristup čitaocu. Nenezić se, stoga, kroz poeziju, kao uostalom i u cjelokupnom opusu bavi jedinkom. Sa izuzetkom lјubavne poezije, to je najčešće izgublјena spodoba koja luta u vjekovima koji su prošli i onima koji dolaze, čiji su moralni i estetski kriterijumi problematični, i koja zaboravlјa pritom, da sadašnjost neumitno teče, da su joj dani odbrojani, i da je duhovno i moralno, ono čime se treba okititi.

Sve pjesme u knjizi ulaze u jedinstven doživlјaj pjesnika, lirskog subjekta koji svoje Ja iskazuje kroz različite forme, ali čiji su stavovi i temelјni principi, uprkos svim uticajima, ostali nepromijenjeni. A to u ovom slučaju ne odaje sliku o zabludjelosti, nego, naprotiv, o potrebi da već izgrađeno i samosvojno Ja postane i ostane mjera vrijednosti samog pjesnika, da njegov glas ostvari osnovnu zamisao, a to je da potakne na razmišlјanje one koji čitaju, da prenese iskustva, ali nepretenciozno, ne nametanjem nego ličnim proživlјenim emotivnim vriskom, ponekad i vriskom uprazno, vriskom koji odjekuje šireći se u koncentričnim krugovima i zahvatajući sve sfere društva i života pojedinca. Ova je poezija vrisak koji treba da trgne, probudi i učini da elementarne vrijednosti postanu primarne, da dobiju bitno mjesto na strmoj lјestvici produhovlјenja.

mr Goran Radojičić