Priča eksplicitno govori o tranziciji, koja narušava tradicionalni sistem, pa i ono ljudsko u nama. Deformiše društva. “I upravo u tim devijacijama, izdeformisanim hronotipima leže mnoga djela, duhovito-ozbiljna, groteskno-lijepa, bolno-melemna…Leže “Persone non grate” – nepoželjne osobe”.

Produkcija: JU “Nikšićko pozorište”, 2015.

Igraju: Branka Stanić, Nikola Vasiljević, Karmen Bardak, Aleksandar Radulović i Mihailo Perošević

POGLEDAJ PREDSTAVU

Obrad Nenezic – „Persone non grate“

Vanja Kovačević

Predstava „Persona non grate“, nova produkcija Nikšićkog pozorišta, premijerno izvedena na sceni nedavno obnovljenog pozorišta, komad je koji govori o nastojanju da o sebi stvorimo lažnu sliku; o uzaludnom pokušaju emancipacije; o gubljenju granice izmedju stvarnosti i reallity show programa i koji predstavlja oštru ironičnu kritiku današnjeg društva a koji je napisao i režirao Obrad Nenezić.

Još je Bergson konstatovao da, što se stvari uzimaju ozbiljnije, to imaju više šansi da izazovu poriv na smijeh. O revolucijama, na primjer, koje nijesu nimalo smiješna stvar napisano je pregršt komedija, farsi, groteski. Medju ozbiljnim stvarima  svakako spada i želja za promjenom koja se našla u fokusu dramskog pisca i reditelja Obrada Nenezića. Tretirana, naravno, na ironičan način. Nakon „Nobelovaca“, predstave koja je takođe bila oštra kritika quasi intelektualizma autor metodom vivisekcije, precizno i bolno, zasijeca po trulom tkivu društva. Duhovito, a gorko on progovara kompleksno kroz prizmu koja dotiče obzorje tragičnog. Isto onako kakvo je i društvo u kojem živimo. Rečenicom „Kad si bogat i glupost ti stoji kao salivena“, pisac i reditelj predstave jasno daje do znanja u kakvom svijetu obitavaju njegovi likovi. I sa njima, naravno, i mi.

„Persona non grate“ priča je o vremenu i generaciji izgubljenih ljudi. O pokušaju da se promijenimo, ali i želji da sve ostane isto. Irnizujući temeljne vrijednosti savremenog drušva, medju kojima  visoko mjesto zauzima  pojam promjene, Nenezić postavlja pitanje da li smo kadri da to učinimo. Ili preciznije, da li uopšte to želimo. Jer pružanje lažne slike o sebi, vrijednost je koja se danas najviše cijeni.

„Persona non grate“ spoj je komedije situacije i komedije karaktera. U pitanju je dobro  režirana predstava, i  odlično napisana drama, dosljedno vodjena, bez mnogo preokreta, u kojoj su likovi dovedeni do ekstremnih situacija. Sve bi to ostalo na nivou fascinacije da Nenezić nije uputio direktan poziv, odnosno kritiku društvu koja je na marginu stavila pitanje položaja glumaca danas. Pogotovo mladih. No, ništa nije slučajno. Likovi Obrada Nenezića neodoljivo podsječaju na Nušićeve. Samoživi, jarko obojeni, željni da se istaknu, a istovremeno prikriju svoje nedostatke, prazni, bezlični itd. Poput  blještave ljušture ispod koje ne postoji ništa. Školjke bez bisera.

„Persona non grate“ priča je  o likovima sa margina, povezanih mjestom življenja i dogadjajima, ali socijalno diferenciranim. Zbog dinamičnosti komada, i okvira u koji ih je smjestio, što opet predstavlja svojevrsan dramaturški izazov, Nenezić ih tokom trajanja predstave još više mijenja i diferencira. Sve to ukazuje da je pisac zanat učio na pozorištu apsurda. I da ga je dobro izučio. Njegovi likovi, poput Nušičevih ili Popovićevih, kako je to svojevremeno uočio Dalibor Foretić, izuzetno su iznenadjujući, a opet logični i motivisani. Zbog toga je obrt koji se dešava još snažniji i upečatljiviji. Mali ljudi, u njihovom mišljenju, velikim i presudno važnim vremenima izgledaju tragikomično. Pogotovo kad pokušaju da sebe prikažu onakvim kakvi nijesu. Na tom elementu Nenezić gradi grotesku koja nasmijava krepkim smijehom. svuda i ovuda, ali koji nije lišen tuge i osjećaja nelagode, što mu  daje pomalo tragičan ton.

Veliki preokret na kraju, i samo naizgled trivijalan završetak, kada likovi izlaze iz uloga i svojevrsnih brloga,  vraćajući se u svoje privatne živote, ne govori o rediteljevom nemanju ideje kako da završi predstavu, već o tome da u današnje vrijeme, koje obiluje pokušajima da sebe predstavimo u lažnom svijetlu, onakvima kakvi nijesmo ni izbliza, već o tome da izlaska iz tragikomičnih uloga koje smo rado preuzeli na sebe, vjerovatno i nema. Sve dok budemo takvi. Sve dok budu takve situacije. Sve dok bude takva budućnost….