Prvi crnogorski predstavnik za Oskara.

Smještena u devedesetim godinama prošlog vijeka, Loša sudbina istražuje posljedice koje su ostale na njenim protagonistima i tragedije koje ti ljudi nose. Beli se vraća u mali crnogorski grad, nakon dugo godina provedenih u zatvoru. Tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, bio je pripadnik paravojne jedinice „Sjenke“, koje su učestvovale u surovim egzekucijama. Nakon povratka u svoje rodno mjesto, Beli postepeno gradi i uspostavlja vezu sa svojim mlađim bratom Kentom, kockarom, koji živi i radi kao „zabavljač dama“ stranih biznismenima. U isto vrijeme, bivši članovi „Sjenki“ pronalaze Belog, koji uspijeva da proda videozapise njihovih ratnih zločina učinjenih davno. Stari dugovi, spremni su za naplatu…

Godina: 2012.; Žanr: drama, akcija; Reditelj: Draško Đurović

Glumci: Branimir Popović, Peđa Bjelac, Michael Madsen, Georgi Pusep, Mladen Nelević, Ana Vujošević, Jelena Simić, Momčilo Otašević, Danilo Čelebić, Dragan Račić, Slavko Klikovac i dr. 

Više od umjetnosti revolta

Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

 Film As pik–loša sudbina,  reditelja Draška Đurovića  efektno nas prebacuje na urbani košmar i kriminogeni milje u nas i naše okruženje, devedestih godina kada se Jugoslavija krvavo raspala u još jednom bratoubilačkom ratu.  Film se bavi opisom realnih događaja, sakupljajući haotične rezultate, tipične fasade i ulice i sasvim određene fizionomije. Vrlo Talentovani, originalni i pronicljivi scenarista, (konačno i naša kinematografija dobija filmskog scenaristu od vremena rodonačelnika ovog posla Ratka Đurovića), Obrad Nenezić i reditelj Đurović, željeli su nešto više i drugačije,  tragali za načinom kako da se približe toj stvarnosti, da budu potpuno poistovjećeni sa svim onim devijacijama društva, kako bi  u takvom fizičkom ambijentu i psihološkoj atmosferi, u godinamа kada su opstajali ratni profiteri i oni koji su bili pomalo ludi. Ostatak je preživljavao, i zato su autori znalački zašli u našu zbilju i bez ikakvih ograničenja došli  do sadržaja koji  im je bio zajednički i naprosto, napravili dobar, biоskopski  film! Naši junaci su je na svoj način shvatili da izbor nije prevelik i da u poslijeratnim prilikama moraju snaći.  Zlatne poluge  sa žigom  sa šest baklji na grbu (SFRJ), koje na žalost, ne gore više zajedno, a  čini se da su najviše  stradali, oni što su se dizali na ’Hej Sloveni’(!) U filmu su objekti i sjenke primorskih, starih ulica (chiaro-scuro; svijetlo-tamno), veličanstvene arhitekture, izgledaju sugestivno i moćno. Vlažni trotoari, kontre svijetla, odlična  fotografija velikog majstora, direktora fotografije  Sava Jovanovića. Dakle, svuda su još vidljivi tragovi krize u odnosima, nepovjerenja, previranja, sumnjičenja i mnogo toga što je na ivici dozvoljenog ili van zakona. Film je kriminalističko-ratnog žanra, ali se ne suprotstavlja dramaturgiji trilera. Reditelj želi da takvo vođenje radnje dobije što veću plastičnost u dijalogu, ne bježeći ni od starog dobrog gega, kao provjerene formule koja uvijek dobro dođe u dramaturškim situacijama koje treba relaksirati. Ali, upravo kako se ređaju scene – istovremeno interesovanje za sve ono što otkrivamo u ambijentu i kriminogenom svijetu, koji ima svoja pravila i svoje kodekse,  pojačava se i postaje ne samo zanimljivo nego i egzistencijalno važno. Režija od toga pravi osnovnu temu i tako se sve više usmjerava na razotkrivanje te stvarnosti i onih fenomena koji ostaju u sjenci i vječita misatifikacija. Može li se uopšte doći do istine i do suštine života, jer šta ona znači u ovom svijetu gdje je sve dovedeno u sumnju; ljubav, porodica, prijateljstvo,  povjerenje,  društvo i kada svakog razdire unutarašnja kriza?  Đurović  je u tome prilično slikovit i svojim ličnostima daje dovoljno prostora kako bi naši utisci bili što potpuniji. Darko Marković Beli (Branimir Popović vjerovatno, njegova najbolja filmska uloga) ima svoje razloge  takvog ponašanje, jer čovjek je onakav kakav se ispoljava, ali podsticaji i te kako čine svoje. On posle svega želi za sebe i mlađeg brata (Momčilo Otašević – Kenta), novi i drugačiji život jer su perspektive zamagljene, i život mu je ugrožen. Za Đurovića, čijoj kameri ne izmiču ni pojedinosti sve jasnije je da život nije ono što nam se nudi i da ga treba tražiti tamo gdje mislimo da on i ne može da postoji. Kao uostalom, u odnosu Kente i Sanje (Jelena Simić). Suočavamo se sa psihološkim krizama koje se ocrtavaju u pojedinim ličnostima. Sve je na neki način uznemireno, preokrenuto, zainteresovano s naopakim vrijednostima, pa i dovedeno u sumnju – da na kraju i mora doći do susreta i smrti između ratnih (zatvorskih) drugova i prijatelja. Pofesor Saša (Peđa Bjelac), mora Belom da završi pasoše.  Profa prihvata, ali se boji za кćerku koja je preživljela traumu u Sarajevu. Ipak se u ovom krimi-košmaru događa ljubav koja je fino iznijansirala film. To su jedne od najjednostavnijih, ali i najdramatičnijih i najdirljivih scena. Izdvajamo finalnu sekvenca kada Beli i Kenta bježe sa Sanjom kroz velike talase i po pjeskovitoj obali, to je scena koja podsjeća na scene iz ’fabrike snova’ – Holivuda, i naјvjerovatnije najbolja scena u ovom filmu. Reditelj je doživio nadahnuto pa je i svaki kadar u estetskom smislu  kompozicija za sebe. Tu naš junak  ne samo da otkriva sebe i logiku podzemlja nego i pokazuje kako su braćа, ma koliko bili nekad bliski, daleko jedan od drugog. Zato na kraju filma likvidirati nekadašnjeg partnera i svjedoka nije teško i dovoljno je samo povući oroz!? Šef , Majkl Medsen, omiljeni Tаrantinov glumac, negacija је pobjede i svega humanog što svijet traži od života! Kod njega nema griže savjesti – to je cinizam koji tuđu smrt vidi kao uslov sopstvene egzistencije. Ali, njegov doprinos ovom filmu je značajan u svakom smislu.  Bilo je dovoljo da se pojavi i kaže nekoliko replika u samo šest scena i pun pogodak reditelja!. Svi akteri su u isčekivanju,  nose svoju sudbinu, imaju vlastitu priču, gaje lične iluzije, ali nema rješenjа kojim će se izdići iznad sebe i svijeta ovakvog kakav je. Svaki šum ili sjenka pojačavaju napetost. Reditelj to znalački gradira. Naša junak, Beli, personifikuje stanje duha ili sve ono što se suprotstavlja čovjeku i što ga uništava ili ne dozvoljava da svoj život sagleda na drugačiji način. Moguće je оvај lik psihološki objašnjavati i na drugi način i u tom pogledu poznat je veliki broj raznih varijanti. Međutim, taj svijet je našeg junaka pretvorio u devijeantnog osobenjakа, na kraju vuče ga za sobom na put bez povratka. Sve ono što je činio nije ga izgradilo kao čovjeka. Đurović je bio svjestan toga i zato svoje ostvarenje ostavlja emocionalno otvorenim. Finalna  scena okončana je ubistvom Belog. Ali, šta će se desiti sa njegovim bratom Kentom, ili Sanjom, koja je gliserom otišla za Italiju, to je gotovo tužan, i otvoren kraj koji treba domaštati. Intimne drame stopljene su sa opštim prilikama. Reditelj je u tome vidio mogućnosti za film i našao ih na najbolje mogući način. Otud je As pik  po svom dejstvu  najzrelijih i najbolji Đurovićev film: građen je i od grubog materijala, raznih trivijalnosti i običnih stvari, svakodnevnih pojava i devijacija društva, ali kroz unutrašnje oslobađanje od tog ograničenja. Originalna, upečatljiva i duhovita epizodna uloga Stojana (Olivera Vuković), ’loši momci’ Dtagan Raćić, Danilo Čelebić, Slavko Klikovc; bili su na visini  zadataka u svojim zadatim ulogama.  Film rađen sa velikom strašću,  pronicljivošću duha, punim doživljajem i nevjerovatnom snagom koja je isijavala iz reditelja, naizgled sasvim obične i gotovo klišetirane prizore ispunjavala punim ljudskim sadržajem i konkretnim  značenjem. Čvrsto se drži svojih junaka i nastoji da ih doživimo onakve kakvi su. Ubistvo Belog i ne može da bude kraj iako su nemilosrdno razrušeni snovi i zato je teško biti po strani od ovakvog filma, jer ostavlja gorčinu za sobom. U tom pogledu, ovaj film je pogled iza kamere i prodor u svijet kriminalaca, koji reditelj nepogrešivo osvjetljava. Ovo je oštar i ciničan film koji se rve sa prokletom ali i slatkom „normalnom” ljubavnom nasladom: to je ustvari bila kratka epizoda sa psihološkinjom Мilicom Milšom, kao neka periferna dramaturška motivacija. Аkо bismo šta zamjerili tо је previše psovki, koje djeluju neukusno. U domenu ritma tokom sredine filma; zatim scena u kojoj se rakijom ’pričešćuju naši junaci – ratnici’ iz ruku karikaturalnog sveštenika, je opora, promašena i izaziva kisjeli osmjeh, a nikako smijeh, i dakle, nepotrebna ovom filmu. Ipak, Đurović se iskupio talentom, velikom željom i energijom. Sve ono što su drugi ponegdje nagovještavali (i tako ostali u sitnoj bižuteriji),ovdje je do te mjere uobličeno, originalno i lišeno svakog akademizma u odnosu na sadržaj i u formi koja predstavlja najviši domet u razvoju novog crnogorskog filma. As pik  je pravi filmski jezik velikog ekrana, i iskoristio je sve mogućnosti filmske kreacije. Ovaj film je umjetnost revolta koja čak i u najgrubljim prizorima govori visoko artikulisanim filmskim jezikom, kojeg smo željni u crnogorskoj kinematografiji poslednjih 15 godina, i u formi koja se nameće kao potpuno i pravo umjetnički zrelo i značajno regionalno filmsko djelo.