Mozaik uspomena i stradanja

(Obrad Nenezić – „Deset za jednog“, Alarm Art, 2020)

Romanom Šetači po mjesecu Obrad Nenezić je obrađivao temu iz savremenog života i relativno bliske prošlosti, da bi se svojim novim ostvarenjem Deset za jednog tematski vratio u period Drugog svjetskog rata, u period koji je u fokusu pripovjedača bio i u romanu Osmijeh za Mariju Mihailovič. Novim romanom Nenezić stvara vezu između savremenog trenutka i Drugog svjetskog rata, kao i vezu između kultura, vjera i uopšte pogleda na svijet koji u svakom istorijskom trenutku donose iste ili slične rezove uma, lične propasti, tragedije i najljuće poraze koji su zakamuflirani trenutnim sjajem izdaje, lažnih osmijeha i bruke koja se ne prašta ni u manje konzervativnim i patrijarhalnim društvima od crnogorskog. No, slično kao i u Osmijehu, Drugi svjetski rat je samo podloga da bi se prenio opšti utisak i jedna krajnje lična priča crnogorskih bespuća koja, po sebi vječna, jedu zabludjele sinove, krvnički, bez milosti, kao Hronos, da se zaštite od sopstvenog potomstva.

Slika crnogorskog kamenitog uma pokazuje se na plastičan i realističan način, kroz romantizovane priče o pojedincima i njihovom stradanju. David, Sonja, Rita, sudija Popović, Kaćanski, Uzeir, grof Ćano su samo djelovi mozaika koji je oformljen pažljivo, s mjerom i sa sviješću o neophodnosti različitih slika i perspektiva. Iako je pripovjedač na momente pristrasan, ne može mu se spočitati crno-bijeli pristup u karakterizaciji likova, prije svega što su likovi dovedeni u istu ravan – svako svoju ličnu bol ili frustraciju emituje velikom silinom, tako da se stvara jedno užareno polje tenzičnosti koja prijeti da uruši sve što oko nje postoji. Tomo je možda jedini lik koji iskače iz okvira postavljenih u Baru i na „Riti“, jer on živi daleko, ali sredina ga opet vrlo lako uvlači u svoje mreže, odnose i neraščišćene račune. Zato niko ne ostaje živ, osim grofa Ćana i dvije razvratnice, jer nema dovoljno jakog lika koji bi svjesno kršeći zabrane ostvario prodor u nepoznato i odnio pobjedu nad prosječnošću. Tomo i njegov otac, sudija Popović, psihološki su najefektnije karakterisani. No, obojica imaju unutrašnje borbe i previranja koji ih čine nemoćima za konkretnije djelovanje. Motiv vječnog crnogorskog prokletstva, uvezanog sa podjelama, stradanjem, ultimatumima i izmiješanim osjećanjima, čini od sudije Popovića u isto vrijeme i podržavaoca Petrovića, crnogorske nezavisnosti, federalistu, potencijalnog saradnika sa Italijanima koji mu se gade, antikomunistu čak iako mu je sin komunista, patriotu i mogućeg izdajnika. Mrtvi neprijatelji su najbolji neprijatelji, a u romanu Deset za jednog ne postoji ni iskrena ljubav, ni iskreno prijateljstvo. Samo gorka istina o sveprisutnom nemoralu.

Davidu prija crnogorski sociokulturni kod, kao da je potekao sa lovćenskog krša, a ne sa londonskog asfalta. Ali ipak, njegova perspektiva stranca koji sagledava cjelokupnu situaciju u Crnoj Gori nudi jednu izmještenu vizuru. Zato, na momente u romanu prepoznajemo elemente detektivske priče, jer protagonista kopa po sudbinama nekih nepoznatih i malo poznatih ljudi da bi otkrio svoje porijeklo. Slojevitost i razgranatost priča ima odlike rašomonijade, jer laž i istina koegzistiraju potpuno prirodno, u zavisnosti od doživljaja i perspektive. Kraj, ipak, donosi (kao u „Rašomonu“) objektivnu sliku moralnog posrnuća i šoka koja je razočaravajuće bolna. Davidov odnos prema prijateljstvu, sklonost ka alkoholu i opijanju uz razgovor, podsjeća na ponašanje Uzeira, koji je personifikacija crnogorske dobrodošlice i ljubaznosti prema gostu. I ovdje Nenezić uspijeva da napravi otklon od uobičajenog doživljaja crnogorske svakodnevice, dajući Uzeiru, barskom muslimanu, da bude personifikacija crnogorskog domaćina, pokazujući tako da je čovjek dominantno oblikovan prostorom, sredinom i društvom, a ne religijom ili nacionalnom pripadnošću. Uzeir je Crnogorac, tipični, ukorijenjen u crnogorskom i barskom tlu, čovjek koji je u semantičkom smislu veoma važan i kao lik izuzetno informativan.

Autorski je uspjelo povezivanje aktuelnog političkog i istorijskog momenta sa onim iz Drugog svjetskog rata. Trinaestojulski ustanak je tačka presijecanja crnogorske prošlosti i sadašnjosti, a antifašistička ideja postaje osnovno načelo djelovanja najzdravijeg pripadnika crnogorske nacije koja je personifikovana u Tomu. Kroz pričanje pojedinačnih priča, koje su u provinciji neodvojive jedna od druge, autor uspijeva da da sliku crnogorskog načina života i razmišljanja, crnogorske potrebe da bude problem za svako rješenje, da pokuša da iskoristi trenutak, da se poda, omalovaži, pogubi u željama, ciljevima i potrebama, da osjeti udar praznine koja zjapi između interesa i obraza. Nisu svi likovi etnički Crnogorci, ali ih je oblikovala crnogorska obala, krš koji vreba sa svih strana. Čovjek se u Crnoj Gori bori sa dva bezdana i bespuća – s jedne strane su divljina, krš i kamen, a sa druge nepregledno more, dubine i opasnosti. Stoga, svi likovi Srbijanci, Amerikanci, Muslimani, Crnogorci, supruge i ljubavnice, vlast i disidenti, Englezi ili Italijani, imaju jedan te isti poriv – prilagoditi se strašnom a divnom hronotopu, pronaći tu svoje mjesto i razumjeti suštinu života.

Ovo je priča i o raspadnutoj porodici, o lošim odnosima oca i sina zbog politike, o tajnama koje se kriju od potomstva do današnjih dana. I sudija i Tomo prilikom susreta sa smrću žale što nijesu poslušali Dragu, ali je kasno. Odnos među trojicom likova koji politika uslovljava postaje složen kada se Radoš i Josif, inače ideološki protivnici, ali prijatelji, suprotstavljaju Tomu koji ima progresivne stavove i koji ovom romanu na jedan simboličan način daje antifašističku notu. Tomo je ogledalo u kom ostali likovi, pa i njegov otac, vide sopstvenu sramotu. Crnogorski je usud da se vraća korijenima, otuda i protagonista neodoljivo podsjeća na Crnogorca, ali je dominantnije realista i objektivan jer sa manjom dozom mitomanije i romantičarske pozadine posmatra svijet oko sebe. To je ono što Crnogorcima fali..

Crnogorsko mitomanijaštvo se ogleda i u savremenim trvenjima političkim, religijskim i međuljudskim. Porodica kao nukleus ne postoji, porodični odnosi su zatrveni, jer je porodica u Nenezićevom romanu simbolično nestala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Obje porodice, Popović i Kaćanski, su uništene, svi su pobijeni. Izdanak Radoša Popovića je slika crnogorskog antifašističkog i slobodarskog duha. Tomo, jedinac i jedina nada oca Radoša, gine vjerujući u ideale, pomalo se kajući zbog lošeg odnosa sa ocem. Porodica Josifa Kaćanskog, s druge strane, personifikacija je jugoslovenske birokratije, čiji je jedini izdanak Sonja, koja ostaje trudna sa italijanskim fašistom, umobolnim slikarem koji ostavlja zlo sjeme. Odnos dvije porodice u semantičkoj ravni opisuje politički kontekst odnosa Crne Gore i kraljevine. Porodica koja ostaje, kao produkt tog vremena, nastala je incestom. Ovo je srozavanje do nivoa nestanka, i zato se takva porodica i izmješta iz domaćeg prostora koji mora sačuvati čistotu.

Odnos prema politici, partiji, crkvi i vlasti nepromijenjen je u posljednjih 75-80 godina, možda i u cijelih stotinu. Manipulacija ljudima je ključna osobina tog odnosa. Cilj je ostvarivanje ličnih interesa koji umnogome nemaju nikakvog značaja za masu koja ih zastupa. Protagonista tako vidi dio aktuelnih dešavanja u Crnoj Gori, koja se manifestuju kroz litije, kontraproteste, politikanstvo, sukobe. I taj trenutni doživljaj zbivanja u savremenoj Crnoj Gori iz njegove perspektive stranca ima rašomonski karakter, prije svega zbog relativnog i subjektivnog doživljaja istine od strane učesnika u događajima. On se ne miješa u ta dešavanja, ali vrlo jasno, kao stranac – mada pripremljen i usmjeren na jednu verziju istorije ili ljubavi – shvata da je u Crnoj Gori sve problem: i država, i crkva, i NATO, i ljudi, i drugačije mišljenje i netolerancija. Realni život ne postoji. I nikada nema objektivnosti koja će posvjedočiti podijeljenu krivicu – jedna strana je uvijek do kraja ispravna, a druga do kraja izdajnička. To je odlika pretpolitičkog društva, društva koje ne poznaje komunikaciju, njene benefite, prava i obaveze, koje ne poznaje uvažavanje suprotnih stavova na kulturnom nivou. Tijelom, crnogorsko društvo jeste u XXI vijeku, ali se svijest ljudi nije promijenila nabolje u posljednjih 300 godina. Oruđa su drugačija, savremenija i neke stvari je lakše obaviti, ali razvoj svijesti i intelektualnih vještina je i dalje na poražavajuće niskom nivou. Svijetla tačka u razvoju društva je ideja o antifašizmu, borbi i slobodi koja se nenametljivo provlači kroz cijeli roman.

Krug je zatvoren u trenutku kada David konstatuje da ne treba kopati po grobovima, jer ko zna šta sve može da nas iznenadi (str. 177). Njegov usud je da nigdje ne kreće, nego samo odlazi. Prvi put odlazi iz Londona, u kom nema mir, da bi našao sebe, a drugi put iz Crne Gore sa tragičnim bremenom porodične istorije koju je otkrio, ali koja mu ne donosi traženi mir. Naprotiv. Odlazak je uvijek bolan čin, pa tako i za Davida koji shvata da ne pripada nigdje, osim tamo odakle je želio pobjeći. A ta spoznaja je destruktivna i onespokojavajuća.

mr Goran Radojičić

 

OTKRIVANJE NEOTKRIVENOG

Roman „Deset za jednog“ Obrada Nenezića

Višeslojnost jednog književnog djela zahtijeva obimniji prikaz, analizu ili kritiku, a savremeni medij ne dozvoljava, čak se smatra i lošim manirom objaviti tekst duži od dvije stranice.

Roman Deset za jednog  jeste roman sa više slojeva. Čitajući ga tokom njegovog nastajanja, još u rukopisu, bilo je za mene otkrivanje svakog sloja posebno. A sigurna sam da je ostalo još štošta neotkriveno. Čitanje i daljnje istraživanje sa zadovoljstvom prepuštam čitaocima, pa da se „sastanemo“ na stranici ovog savremenog medija i podijelimo utiske.

Kako bih okarakterisala Obradov treći roman? Rekla bih da je sa jedne strane istorijski, ima elemente društveno-angažovanog , obavijen je atmosferom porodične sage, a glavni junak ne dozvoljava da ga ne prepoznamo kao tragičnu priču pojedinca koji se, u čudnim okolnostima, suočava sa prošlošću.

Prateći Davidove dnevničke zapise, svjedočimo jednoj nesvakidašnjoj intimnoj priči. David je dramaturg zaposlen u londonskom pozorištu Scena Kralj Ibi, pozorištu koje jedva opstaje u vremenu kad je umjetnost biznis koji se mora prodavati kao svaka druga roba, a čija se vrijednost ne mjeri umjetničkim dostignućima učesnika u predstavi, već veličinom i uticajem sponzora. Svjestan toga, David uporno oštri svoj cinizam iskazan u prepisci sa direktorom Albertom, a to je društveno prihvatljiv način distanciranja i otuđenosti. Jer, kao što sam kaže, „na mržnju, kao i na ljubav, jednako i nenadoknadivo utiče distanca.“

Za razliku od dobrovoljne izolovanosti kojoj se prepustio David, osjeća se prisustvo nametnute i obavezne izolacija, propisane od vladinih službenika, pod izgovorom ili sa objašnjenjem da je to jedini način da se svijet izbori sa novom pandemijom  čiji je izvor virus nepoznatog porijekla… Čitamo Davidove dnevničke zapise, a kao da bilježimo lično svoje. Poistovjećivanje sa naratorom kreće od prve rečenice romana, a sličnosti nijesu slučajne, kako se obično naglasi na početku ili kraju teksta, već svjesne i namjerne. I imaju svoj umjetnički cilj.

Podstaknut majčinom željom, David kreće u potragu za svojim korijenima. Iako rođeni Britanac, zavičaj ga nikada nije napustio, već ga je genetskim lancem duboko vezao za osjećaj pripadnosti jednom narodu, ali i prostoru i vremenu.  Jer identitet pojedinca nastao je sudarom ova tri elementa, a sudar sam po sebi ne daje harmoniju i sklad. Naprotiv, sudarom se elementi razgrade na sitnije čestice, koje se kasnije spoje u skladnu cjelinu. I to je jedan od zakona prirode koje je autor vješto unio u konstrukciju svoje priče.

Osjećaj intime, već na početku najavljen ispovjednim tonom Davidovog obraćanja, dobija na intenzitetu uvođenjem svakog lika ponaosob. Neki se pojavljuju iznenada i nenajavljeno, druge kao da očekujemo i podrazumijevamo, ali svi oni imaju nešto zajedničko.  Likovi su tragični, samim tim su životni i „stvarni“, a njihova intima je nenarušena i sačuvana načinom prikazivanja. Pokušajem da se izdvoje  glavni od sporednih, muški od ženskih, sadašnji od prošlih likova, samo bismo se ogriješili o umjetnički tekst i naškodili čitalačkom procesu. Pa je tako Zoja, mlada glumica sa Balkana koja u Londonu boravi sa svojom pozorišnom grupom, jednako upečatljiva i važna kao i Amerikanka Rita, junakinja koja predstavlja okosnicu same priče. Zoja svoju životnu priča iznosi sažeto, skoro pa nerazumljivo, pod zagušenom svjetlošću tipičnog londonskog paba u dinamičnom dijalogu sa Davidom. Atmosfera u kojoj okončava svoj život tipična je slika savremenog svijeta, a Zoja pojedinca koji se nije pronašao u nametnutim vrijednostima surovog i licemjernog društva.

Ritina priča je duža, prati cijeli tok radnje, a njeno konstantno prisustvo je neminovno. I ona je strankinja, neprihvaćena od mještana i neprilagođena sredini u koju je došla. Ličnu tragediju nosi dostojanstveno i gordo, podredivši je statusu vlasnice broda koji nosi njeno ime. Svoju imovinu, parobrod Ritu, prilagodila je momentu i ratnim okolnostima, jer je to bio jedini način da se ne odrekne komfornog života. Prvobitno namijenjen krstarenju i užitku u blagodetima Mediterana, brod je usidrila na obali Bara i pretvorila ga u lokalnu kockarnicu i bordel. Kao i Zoja, i Rita predstavlja osobu koja ne prihvata nametnute vrijednosti, ali u njenom slučaju patrijahalnog društva koje baštini krute tradicionalne norme. A parobrod Rita, kao i Londonski pab osamdeset godina kasnije, mjesto je kulminacije tragedije koja je neizbježna u mutnim vremenima.

U potrazi za svojim korijenima, otvarajući humku fašističkog kapetana, italijanskog plemića i slikara Paola Ćana, David je iskopao svjedočanstvo jednog ratnog dešavanja, tajne života malog primorskog grada, njegovih mještana i onih koji to nijesu, ali i istinu o ljudskoj izopačenosti koja se u teškim vremenima prikaže u svoj svojoj veličini. Posljedice ostavljaju neizbrisiv trag na onoga koji traga, pa se postavlja pitanje da li treba buditi usnule duhove prošlosti. David ih je probudio i uzburkao, suočio se sa najstrašnijom istinom. To je bila cijena njegovog saznanja da čovjeka ne određuje prošlost, niti grijeh njegovih predaka.  Čovjeka čovjekom čini odnos prema istini, koliko god ona bila teška.

Svjesno se ne osvrćući na brojne likove, tok priče i njeno poniranje u prošlost, ideološke stavove pojedinaca i poremećene vrijednosti društva u cjelini, poštujem normu teksta za čitanje „u jednom zaletu“.  Roman Deset za jednog će svojim neotkrivenim potencijalima probuditi želju čitalaca za pronalaženjem drugih značenja, dubljih slojeva i novih čitalačkih izazova. I kao što rekoh na početku, pa da se „sastanemo“ na stranici ovog savremenog medija i podijelimo utiske.

Jelena Krsmanović