Nenezićev Osmijeh za Mariju Mihailovič

            ... Kompozicija romana, hronotop, likovi i njihova karakterizacija, revrednovanje istorijskih fakata čine ovaj roman izuzetno zanimljivim tekstom koji je u skladu sa postmodernističkom poetikom. Preispitivanje nametnutih istina, novo pisanje istorije, prekomponovanje elementarnih vrijednosti i tehnika pronađenog rukopisa elementi su kojima se Osmijeh za Mariju Mihailovič, roman u romanu, dotiče postmodernističke poetike. Tekst se grana u dvije paralelne priče, onu retrospektivnu o Drugom svjetskom ratu i savremenu, o bombardovanju 1999. Obje priče imaju gotovo iste likove, jer su akteri dešavanja u Nikšiću 1999. godine potomci likova koji čine okosnicu romana Osmijeh za Mariju Mihailovič, Simeona Zorića. Ključni elementi priče koju donosi Nenezićev roman u skladu su sa istorijskim faktima, ali ovaj tekst ne robuje istoriji i predrasudama, već donosi neki sasvim nov i drugačiji pogled na značenje osmijeha našeg narodnog heroja.

Roman Osmijeh za Mariju Mihailovič predstavlja dekonstrukciju mita o Ljubu Čupiću. Nenezićev Čupić nije stereotipni komunista, ali pripada komunističkom kodu koji ima svoja strogo određena pravila djelovanja. Proces dekonstrukcije leži na nekoliko ključnih motiva, a izdvajaju se motiv rata, osmijeha i ljubavi. Rat je lajtmotiv ovog ostvarenja, a život jednog čovjeka u ratu koji ga se u krajnjem ne tiče, obilježen je osmijehom. Osmijeh u priču uvodi ljubav, što nas dalje vodi do zaključka da ova priča o Ljubu nije ratna, ni partizanska, već krajnje ljudska i prožeta emocijama. Osmijeh predstavlja ekstralingvistički znak kojim se prenose emocije i čije je postojanje uslovilo pokretanje neverbalne komunikacije na liniji Ljubo Čupić-Marija Mihailovič. Spoj komuniste i grofice je neprirodan pa je zbog toga neverbalna komunikacija idealan i jedini mogući način da se završi ljubavna storija nezamisliva za crnogorski hronotop. Bez riječi, bez pozdrava i razgovora završava se ljubav Marije i Ljuba. Samo osmijehom koji ona toliko voli i koji ne mora dešifrovati, Ljubo joj je rekao sve što mu je bilo na srcu.             …Ljubo Čupić preispituje osnovne vrijednosti postojećeg i eventualne vrijednosti društva kojem se teži. Nesiguran šta je ispravno, šta želi da promijeni, a šta da zadrži, šta je moguće, a šta ne, Čupić srlja u propast. Ljubo je filozof u pismu Mariji, pokazuje vanredno obrazovanje i njegovi pogledi na svijet i probleme koji ga kao jedinku muče imaju filozofsku težinu: Kao čovjek se ponosim što napokon imam hrabrosti da priznam svoja promišljanja (str. 102). On i ovdje krši zabranu, jer mu kao komunisti i tradicionalnom Crnogorcu kultura zabranjuje da pred ženom priča o svojim osjećanjima, a kako je ta žena ruska plemkinja njegova greška je neoprostiva. On se kaje, moli Mariju za oproštaj, piše ljubavno pismo u kome govori o Bogu, ljubavi, borbi, sudbini, smislu života, ali ipak odlazi u rat da se bori za ideale u koje nije siguran da li do kraja vjeruje. On ne ubija Virilija što bi kao komunista trebalo da uradi, jer je on prije svega čovjek. Pripovjedač prateći Čupićeve misli od njega stvara personalnog medija koji probija granicu dozvoljenog prelazeći u semantičko antipolje i postajući dinamičan junak. Njegova dinamičnost je posledica načina na koji djeluje. Nenezićev Čupić personifikuje incidentnost. Upravo se na taj način širi aktivnost ovog junaka i tumačenje njegovog djelovanja u fiktivnom svijetu, ne smije se završiti bez potvrde da je Čupić u Nenezićevom romanu informativniji i interesantniji lik nego u stvarnosti. Da li je kao takav nepouzdaniji ili neubjedljiviji od onog Ljuba Čupića koga daje istorija? Odgovor daje Nenezić na početku romana: Ni umjetnčko djelo nije nepouzdanije od istorije. Stoga, možemo reći da je prevrednovanje i prekomponovanje mita o Ljubu Čupiću uspjelo. Svoja najintimnija osjećanja Čupić naziva sukrvicom i gnojem koji ga čiste, pa doživljava katarzu spoznajući istinu u ličnoj životnoj tragediji. Politika, ratovi, vojska, lični i partijski interesi, međuljudski odnosi jednako su uzrok stradanja u svim vremenima, pa ako je priča o Ljubu Čupiću prožeta nekim romantičnim elementima, savremena priča o Nikšiću 1999. godine skida osmijeh s lica i podsjeća na surovost svakodnevnog života i sasvim potlačen i neprimjeren položaj običnog čovjeka u vihorima koje donose političke, kvazipatriotske elite.

Na kraju, treba reći da je Nenezićev roman čitljiv, da drži pažnju istim intenzitetom od početka do kraja. Njegova priča je nepretenciozna, simbolična i motiviše nas na razmišljanje. Ljubo Čupić dobija novo značenje i novo mjesto u istoriji, ali ovog puta crnogorske književnosti. Osmijeh za Mariju Mihailovič je topla i nježna, a istovremeno i surova ratna, ljudska priča. Vjerujem da će mnogi nakon čitanja ovog romana kad vide sliku Ljuba Čupića „znati“ da je taj osmijeh upućen Mariji Mihailovič i ljubavi koja je bila jača i vrednija od smrti.

Mr Goran Radojičić, IV 2015, u Nikšiću.