“Palastura” je savremena porodična i građanska duhovita drama, ali i komedija situacije i karaktera, koja prati tok tri bračna, odnosno ljubavna para u “raljama života” i politike. U tom bezvremenom hronotopu, isplivaće sve loše i dobre osobine, navike i ambicije naših junaka, kako bi se dočepali trona kroz vlast. A na vlast niko nije imun, kaže jedna narodna izreka. Kroz tragični podtekst, koji oslikava mračni, a nadasve duhoviti sumrak sistema vrijednosti shvatićemo egzistencijalni, socijalni i spiritualni paradox koji živimo. No, taj paradox smo sami izabrali, tako da našim junacima niko nije kriv osim njih samih.

Komedija je možda najžilaviji žanr. Ona ne podliježe širokom i sveobuhvatnom dijapazonu dramske percepcije i recepcije, osim –  katarzi, dobrom raspoloženju i osvješćenju, jer likovi komedije i dobri i loši kažu ono što mi, gledaoci, ili ne smijemo ili nemamo mogućnost da kažemo. Samim tim je komedija prokleta i sveta. I mnogo puta strpljiva,  staložena i “pametna” , jer se kritičari i kritizeri najprije, i na njeno zadovoljstvo, najradije okliznu o nju. Ona je uslovljena ograničenim brojem motiva, za razliku od ostalih dramskih žanrova, koji u sebe trpe komediju, no komedija ne trpi njih, ali uvijek mora da bude tačna i izdržljiva, do vječnosti. Komedija ima samo jedan (rješiv) problem, a to je da bude tačna. Funkcionalna. Da bude komična, a “Palastura” to jeste.  “Palastura” ne navija ni za jednu “stranu svijeta”, pogotovo ne za  manipulaciju. Iako je komedija u suštini i sama manipulacija. Manipulacija suštine i taštine. Manipuliše stavovima publike i aktera. Nauka i laika. A to znači da granice nema. Nebo je granica….

Većina komedija, u istoriji teatra ima pretka u nekim davnim komedijama, pa je tako “Palastura” daleka potomkinja Nušićeve  “Gospođe ministarke”, na isti način kao što je “ministarka”  nasljednica Sterijine “Pokondirene tikve”, a Sterijino pozorje ima korijene u Plautovim, Molijerovim i Gogoljevim djelima… U svim tim komedijama, pa i u “Palasturi” likovi su opčinjeni  fenomenom vlasti i “moralom poroka”. Takođe ne treba isključiti ni Ibzenovog “Državnog neprijatelja”, ali bi se u tom slučaju “Palastura” zvala “Državni prijatelj” jer naši junaci “vjeruju” kako čine sve da poprave savremenog čovjeka i savremeno društvo, na jedan nespretan, ali simpatičan način, što i jeste srž ove komedije. a to košta… i duhovno i materijalno, jer svaki veći rad na većoj promjeni znači više novca i više zarade… no, i višeg gubitka u svakom smislu.

Produkcija: KULTURNI CENTAR BAR, 2021.

Igraju: Elizabeta Đorevska, Duško Radović, Jelena Rahmanjinova, Ana Simović, Jovan Dabović, Filip Đuretić i Dragiša Simović

Autor Obrad Nenezić:

“Koliko se trudim da moja djela budu puna politike, toliko se trudim da je moj  život ignoriše, jer politika jede spokoj, savjest i što je najvaznije zdravo rasuđivanje. Politika je virus, koji nikad ne napušta naše svjesno i nedsvjesno i s vremena na vrijeme se aktivira. Za tu aktivaciju moraju da postoje uslovi, a u Crnoj Gori su uvijek idealni. Crna Gora je pod neprolaznom političkom epidemijom. Pa, ako ni zbog čega drugo, dužni smo potomcima ostaviti jedan duhoviti, satirični i komediografski osvrt na vrijeme koje smo preživljavali, ali bukvalno preživljavali, duhovno i materijalno. Vrijeme koje je jedino dobro za stvaranje umjetnosti, prije svega komedije, jer motiva i građe ne fali.”