„ŠETAČI PO MJESECU“ –CRNA HRONIKA JEDNE MLADOSTI

Autor: Obrad Nenezić

Izdavač: SAMIZDAT

Recenzenti: Vanja Kovačević, Milica Nikolić

Urednik: Jelena Krsmanović

Prelom i korice: Milovan Kadović

„Šetači po mjesecu“ su kriminalistički roman. Tačnije gangsterski, i kao što u podnaslovu piše –  „crna hronika jedne mladosti“. Ova tema je progonila autora od samih početaka njegovog  profesionalnog bavljenja pisanjem. Tako je prvo napisao scenario za TV seriju „Šetači po mjesecu“ za koju je 2000.g. dobio naagradu TVCG. Potom je godinama po motivima tog scenarija radio roman, i, napokon, završio. Ovo je roman o mladim ljudima koje su snovi skupo koštali. „Šetači po mjesecu“ su, u stvari, ukoričeno istraživanje ekstaze ulice. Priča o ulici kaja je bila svima nama dvorište gdje smo učili pravila života. Pravila ponašanja. Skupo ili za badava prodavali i kupovali fazone koje su nas određivali kao ljude.

„Šetači…“ su postmodernistički roman. Priču siječe narator – inače kolumnista, svojim kolumnama koje objavljuje u uglednom nedjeljniku, a u stvari, istražuje ulicu, politiku, ideologiju… Prodaje im dušu, kao i mnogi ljudi u duhovnom vrtlogu tranzicije, a zauzvrat dobija agoniju iz koje nije sposoban da izađe. Ni on niti njegova ekipa fajtera, koji su spremni da za ime daju glavu. Oni uličarenje ne smatraju ničim lošim, naprativ, doživljavaju ga viteškim, jer nijesu imali repere od kojih će naučiti za druge sisteme vrijednosti. Odnosno „Šetači po mjesecu“ su priča o urušavnju sistema vrijednosti. O novom vremenu u kojem je nepovratno nestala srednja klasa. O vremenu koje nije poštedjelo ni nas, ali ni svijet. Svuda postoje takvi kvartovi kao što je Majdan, i oko njih zid ćutanja. Ovo je priča u kojoj su glavne zvijezde sumnjivi biznismeni, silikonske djevojke, potkupljivi političari, treš arhitektura, književnost, muzika… a koji zajedno stvaraju neku sub kulturu koja ne donosi ništa dobro. Upravo je u tome dramatičnost koja autora uvijek privlači. Jer srećna vremena nijesu dramatična, a u njima pisac može da uživa, ali književnost ne može…

Tumaranje po paklu ili Šetači po mjesecu

U kojoj mjeri pobjede i porazi pojedinca mogu predstavljati sliku jednoga vremena pokazuje roman Šetači po mjesecu, jer je tragedija pojedinca uvijek tragedija kolektiva. (Gubitak člana porodice ne ubija porodicu, ali je nepovratno unesrećuje). Fajteri, o kojima govori Nenezićev roman, kolateralna su šteta tranzicionih sistemskih propusta, pa je zbog toga ovo crna hronika jedne mladosti, pri čemu je mladost univerzalan pojam i nije ni u kom smislu vezana za dob. Zlo koje je postavljeno naspram mladosti (ne naspram dobra) onemogućuje izlazak iz podzemnih slojeva svijeta Nenezićevog romana (a i naše stvarnosti). Roman ne donosi priču o dobru (jer njega odavno nema), nego o istrošenoj, poroznoj i autodestruktivnoj mladosti. A da li je to svijet u kome mi živimo? Da li su među nama Dostanići i Fajteri, da li u Plavom prepoznajemo pojam kulturnog poslenika koji personifikuje smrad jednog svojevoljno poniženog sloja ljudi koji je zaglibio u prizemnom i ništavnom? Da li su patnjom generacija ponositih majki zavijenih u crno obesmišljeni svi primjeri čojstva i junaštva?

Strah je lajtmotiv, strah od sramote, od neispunjenja očekivanja, od izdaje, od svega onoga što je u crnogorskom mentalitetu postojano kao lovćenski krš.

Pripovjedač se poigrava sa čitaocem promjenom perspektive i formiranjem priča u priči. Nekada autor tu gubi konce i prelazi iz jedne perspektive u drugu po nekoliko puta, ali ne čini se da je u pitanju neumješnost u pripovijedanju, koliko želja za usložnjavanjem, zgusnutošću, otežavanju čitanja čitaocu. Jer haosu koji donosi Majdan odgovara nedosljednost. Likovi su nosioci perspektiva, pa pratimo misli Krsta, Mišela, Žapca, Pitona, Mrvice, Emili, Maksima i drugih, iako se kao privilegovana instanca ističe Ivo Džada, romanopisac, učesnik i svjedok zbivanja. Otkrivamo i slojeve romaneskne strukture koja ima tri nivoa: kolumna, roman o nastanku Ivovog romana, roman o dešavanjima u Majdanu. Ta slojevitost obezbjeđuje i različite nivoe intelektualnog profilisanja pripovjedača, pa Nenezić kroz roman Iva Džadu vodi od nezainteresovanog gubitnika među Fajterima do obrazovanog (ali i dalje pogubljenog) kolumniste i romanopisca. Pomiješanost vremena pripovijedanja i pripovijednog vremena omogućava pripovjedaču manevarski prostor da svojim komentarima formira radnju, likove i hronotop, modifikujući ih prema potrebi. Komentari odražavaju često trenutno stanje pripovjedača, nekad udaraju i na strukturu romana, jer Ivo ovaj tekst, osim kao roman, zamišlja i kao ispovijest kojom će se baviti ANB ako se njemu nešto desi. Slojevitost donosi izmjene intelektualnog i vrednosnog sistema pripovjedača, a razotkriven je i proces stvaranja romana, jer ga Džada piše, završava i konstruiše pred čitaocem.

A onda, postavlja se pitanje vjerodostojnosti svega izrečenog. Pripovjedač po sopstvenom priznanju donosi izmaštanu priču o Štakorovoj smrti. Kaže: Kao što to biva krajevi se sami pišu, ali sam morao rekonstruisati događaje koji su se zbili daleko od mene. Neće biti teško, zaključio sam, jer su očigledni razlozi i motivi za tragediju koja se desila. Rekonstruisana priča nije istinita ni u fiktivnom svijetu o kom govori roman (jedini podatak koji pripovjedač ima o Štakorovoj smrti je slika iz novina). Ivo Džada, iako svjedok svih majdanskih dešavanja,  postaje pripovjedač koji otvoreno objašnjava proces nastanka romana, indirektno apostrofirajući neupućenima (još od romana o Ljubu Čupiću) da je romaneskni svijet fikcija, pa iako postoje likovi i događaji koje prepoznajemo u realnom svijetu, oni zapravo nijesu ti, nego izmišljeni likovi i izmišljeni događaji. Dobro je to pojasniti i radi ovog romana i radi onih koji budu tražili realnu personifikaciju Dostanića, Fajtera, Plavog, Iva Džade…

Sistem na kom počiva život u Majdanu problematičan je i u vrednosnom i u moralnom smislu. To pojašnjavaju i Džadine kolumne koje razbijaju kompoziciju, ali oblikuju sociološku i kulturološku sliku društva. Majdanski sistem promoviše nasilje, osvetu i iživljavanje nad slabijim (poslije onanisanja Fajteri muče Petka da bi suzbili stid, Žabac se iživljava nad svojom djevojkom, nad onesposobljenim Fajterima, a Krsto nad svojom braćom, Žapcem itd). Da li je ijedan od likova o kojima piše Nenezić dostojan i častan? Možda zabludjeli Mrvica i nesrećna Emili (ne računajući njihovu i Mišelovu majku), ali i oni su prošli kroz period prilagođavanja Majdanu. Na kraju, Emili je iskidana bolom i nekom potajnom željom za osvetom, koju će vjerovatno potisnuti miran život sa vjerenikom. A o tome dobro promišlja Meri kad razmišlja o Štakoru. Meri koja je objektivna prema Majdanu, ali i sama obilježena bolnom i nepravednom sudbinom, no zbog bitno drugačijih gena i tradicije uspijeva da se otrgne i preživi. Osim Maksima Dostanića koji ni intelektualno ni emotivno ne pripada majdanskom kriminalnom establišmentu, niko nije imao sreću da opstane, a neki jesu da prežive. Čak ni Crni i Ivo Džada koji su ostali da tumaraju kao blijede apstrakcije. Da li su oni mlada generacija Đura Ćuka i Ljuba Mace? Vjerovatno, ali sa nešto izmijenjenim početnim polazišnim tačkama koje počivaju na obrazovanju i strahu od smrti.

Prema Lotmanovoj klasifikaciji Majdan podrazumijeva adski prostor, dakle, niži prostorni sloj u kojem vladaju tama i zlo, i suprotan je višim slojevima zemaljskom i nebeskom. Krsto Dostanić je na kapiji Ada, kontroliše život u paklu, gospodari životom i smrću. No, i sam pravi jedan pogrešan potez, kad se prejeo postao je neoprezan i ušao u politiku. Iako su ideološki i moralno bliski, promišlja na jednom mjestu Ivo Džada, politika i kriminal funkcionišu na drugačije postavljenim principima. U politici nema milosti ni za prijatelja.

Prelaz u više prostorne slojeve Štakoru nije obezbijedio otklon od Majdana (jer on je zavisnik od tradicije i majdanskog gena), ali zato valjda jeste Maksimu Dostaniću koji se sa nezainteresovanim bratom političarem izborio za slobodu. Nije slučajno da nijedan lik ne uspijeva doseći nebeski prostor nagovješten u Štakorovoj želji da se šeta po mjesecu (osim ubijenog Mrvice kome je smrt bila izbavljenje iz svijeta kome ne pripada). Ljubav iz drugog pokušaja (Maksim i Meri) jedina je svijetla tačka u romanu. No, ako je ona samo plod Ivovih rekonstruisanih (čitaj: izmišljenih) događaja koji su motivacija za Štakorovu smrt, i taj detalj otpada. Propale ljubavi Đura i Tetke, Mišela i Emili, Žapca i njegove djevojke, Štakora i Meri ne prave otklon od majdanskog načina života, one ga upotpunjuju. Ljubav Maksima i Meri, ukoliko postoji, ne tiče se Majdana, kao što ga se nijedna ne tiče, jer tu nema mjesta za ljubav, pa ne dolazi u centar interesovanja, već se informacije o njoj daju uzgred. Nenezić nema potrebu da svoju priču „za male pare“ začinjava holivudskim ili bolivudskim petparačkim ljubavima koje iskrsavaju na svim očekivanim i neočekivanim mjestima. Emili nije spriječila Mišela da ide u smrt, niti bi ga spriječila sve i da nije bila vjerena, kao što ni Meri nije Štakora, kao što ni Ivo Džada nije spriječio Ivu da se proda Mefistofelesu za platicu PR u Opštini, jer to su pravila Majdana (a ne holivudskog biroa za ideje). Šetači donose pravi život naše svakodnevice, život koji boli, a ne protrulu ljubavnu romansu koja čitaoce nadničare i čitateljke domaćice zadovoljava kao Petko Tetku. Surovost koju donosi ovaj roman je slika bezizlaznosti iz svijeta u kom se sve unaprijed zna. Mišel je ubio sebe da ne gleda Krsta Dostanića kako vlada, jer je znao da je gradonačelnik Ada pobijedio i da je sada na nekom drugom sistemu da ga porazi. A da nije pobijedio, da je Mišel kojim slučajem ubio Krsta i otišao sa Emili koja u tom trenutku skida vjerenički prsten, ovaj roman bi lako skliznuo u sapunicu. Jedna mlaka ljubav uz ispunjenje nebeske pravde i roman može na smetlište književne istorije. Autor je ovdje uspio da se odupre tom glasu sirena koje ga mame na stijene. Takođe, a to je posebno važno, uspio je da nam suštinski negativne likove Fajtera predstavi tako da ih, uprkos nemogućnosti moralne identifikacije sa njima, ipak zavolimo.

Nesrećna Džokerova baba, Mišelova i Mrvičina majka i uspomena koju Emili nosi sve su što je ostalo od Majdana koji su poznavali. Fajteri ne postoje (ali će ideju o njima nositi Vrabac, Čikago i Lado). Mrtvi su svi koje je mladost natjerala da budu žrtve sopstvenih predrasuda i moneta za potkusurivanje. A postojala je u njima bolja vizija života, možda čak i ispravna. Nije bilo sistema da ih podrži, a mitovi su ih nagrizali i spolja i iznutra. I dva mjesta koja su obilježila djelovanje Mišelovih Fajtera su Rupa (ne slučajno) i Ofsajd zamka (opet, ne slučajno). Svako neplanirano iskakanje iz rupe podrazumijeva upadanje u ofsajd zamku i kaznu kao prirodnu reakciju na napravljeni prekršaj. Grubu, nečovječnu, na majdanski način.

Mr Goran Radojičić

Šetači po mjesecu

Ako se samo okrenemo nekolike decenije unazad, vidjećemo povorku ljudi koji i dan danas šetaju jednim istim pravcem i ne pronalaze kraj puta, gdje bi udobno smjestili svoje prikupljene talente, borbeni duh i želju za životom, onim istinskim. Neki od tih šetača i dan danas bezglavo lutaju ovim i onim gradom, ovim i onim životom, a svi su jednako došetali rekla bih iz Nenezićevog romana „Šetači po mjesecu“ koji predstavlja ukoričenu sliku jedne mladosti izgubljene u vremenu u kojem obitavaju, naučeni na neka druga. Nesrećne devedesete, osim što su rašile geografsku kartu, raskomadale su sve ono ljudsko u čovjeku i smjenom dana u veče nametnuli drugačija pravila, zbog čega naši junaci i dan – danas šetaju na mjesečini. Ivo Dzada, kao svjedok jednog vremena, nastoji da kroz svoje kolumne otvori oči slijepim šetačima i sam izgubljen u ničijim vremenima. Nenezićevo izvanredno pripovijedanje ufiksalo je kroz ovaj lik govor čitave jedne generacije koja uprkos bolesti zvanoj korupcija, mito, ulizivanje i dodvoravanje zarad određenih pozicija u društvu, zadaje protivotrov nepristajanjem i nepredavanjem, ali nažalost birajući teži put sa koga se malo ko vraća živ. I njegovi likovi imaju snove, ali budući da ne idu „pravom stranom“, bivaju prinuđeni da se sklanjaju sa tog istog puta, čekajući bolja vremena koja nikad nijesu svratila u njihove krajeve. Ljubav, kao važan motiv, takođe se raskomotila i pronašla svoje mjesto u romanu, krpeći one najbolnije momente emocijom. Politika, koja se poput virusa zarila tako snažno u sve pore društva, oboljela je i obezvrijedila svaku mogućnost daljeg opstanka, pošto na tako nešto pristaju samo nesavjesni, netalentovani i neobrazovani ustoličeni tatini sinovi, ili oni koji to žele više od svega da budu, dok običan narod nastavlja da šeta. U drugu državu, u propast, u sukobe, u ništa. Tako se čini da nijesu ni slučajni nadimci njegovih junaka: Mrvice, Komarca, Štakora, koji se nikada nijesu iščupali iz tog ništavila, dobili krila i odletjeli u život koji im je bio obećan na samom početku, rađanjem na ovim prostorima. Ne želim da vjerujem, kako će još dugo potrajati vremena u kojima će ljudi doživljavati „nevolje zbog pameti“ i gdje će se „mrtve duše“ zavoditi kao punomoćni glasači u državi koju volim i kojoj želim da dam sve ono što ne bi trebalo prošetati vani. S pravom Nenezić kaže kroz svoj roman kako „nije predviđen za izabrane, već za rudare koji danonoćno kopaju tunele da bi iskamčili nešto olova da se otisne na reciklirani papir koji će rijetki pročitati.“ Ja bih samo dodala, da su „Šetači“ pravo malo blago književnosti, kojim će pronalazeći ga svaki čitalac biti bogatiji za jedno iskustvo. I književno i životno. I sasvim sam sigurna da će još dugo, dugo “šetati” i nikada se neće zaustaviti, dok god postoje pravi i iskusni čitaoci!

Sava Radulović, književnica

Šetači po mjesecu

Kada se, za koju deceniju ili vijek, bude izučavalo ovo naše vrijeme, teško da će književni teoretičari zaobići Šetači po mjesecu Obrada Nenezića, ali biće posla i za istoričare. Kao što znamo, umjetnost često mnogo više kaže od pukih činjenica. Ona nam konačno otvara oči i presudno pomaže da shvatimo vrijeme u kome su živjeli naši preci. To je lako razumjeti, jer ljudski duh, čitalački duh ne priznaje osrednjost, već isključivo izuzetnost. Čovjeka treba nešto da oplemeni da bi ga zainteresovalo i da bi u to povjerovao.

Nenezićev roman to postiže na neposredan, otvoren, snažan, direktan, beskrupulozan način, baš kako odgovara vremenu o kome priča, koje živimo i danas i koje dugo, predugo traje, o surovom vremenu tranzicije. Autor je, tako, samim izborom teme, opravdao povjerenje koje i kao pjesnik i dramski pisac, odavno ima kod brojnih čitalaca. Pisac koji ne primjećuje mane društva kome pripada i nije umjetnik.

Šta radi Nenezić?! Sa čitavom galerijom likova spušta se na dno društvene ljestvice u društvu koje po najvećem broju parametara pred našim očima dotiče opšte dno. Takvu pripovjedačku perspektivu odavno nijesmo imali u književnosti koja nastaje u Crnoj Gori. Takođe, ni snagu kojom je iskazan raspad jednog sistema. Nenezićevi likovi nijesu puki ljudi sa margine, puki gubitnici. To su ljudi sa svojim zebnjama, nadanjima i snovima, kao i svi ostali, kao i oni koji ih i ne primjećuju i ne zalaze u njihova zapuštena predgrađa. Ljudi su to koji osjećaju i kada djeluju u surovom svijetu kriminala, koji igraju po pravilima koja su fer u odnosu na ona po kojima se bogate snobovi u ograđenim vilama i  kabinetima. Neki od njih ne žele da se mijenjaju, neki su prisiljeni, neki uspijevaju, a neki to žele, ali im sredina i zla sudbina to ne dozvoljavaju. Sukobi koji nastaju iz različitog osjećanja i etike likova vrijednost je ovog romana koje se ne može zaobići.

No, to je samo spoljašnja radnja, napisana, uzgred da pomenem, tečno, jednostavnim jezikom, jezikom ulice i običnog naroda; to je obimna priča koja će mnogim čitaocima biti pitka i uzbudljiva sa svim tim stradanjima i smrtima; ali priča koju možemo doživjeti i samo kao kontrapunkt onom unutarnjem koje se uporedo odigrava u romanu. Ta drama pripovjedačeva, data kroz kolumnu, prati njegovu intelektualnu borbu sa zlom okolinom, njegovu težnju da kroz elementarni moral filtrira sveopšte posrnuće praćeno pljačkom i otimačinom koja vlada svijetom. Tako pripovjedač Ivo Džada, koji pod nazivom „KATARAKTA“ piše kolumnu, u naslovu Elitistička nekultura piše: U srednjem vijeku bi nam spalili tijelo, a sad hoće dušu. Ima li razlike?

Ta dva sloja romana u stalnom su, intenzivnom odnosu. To je pisac postigao i spuštanjem pripovjedača u spoljašnji tok radnje, kao i odnosom drugih likova prema njemu i njegovom pisanju. Neprekidni kontakt, komunikacija unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta, kao tijela i duše, najveća je vrijednost knjige Šetači po mjesecu. Taj odnos romanu ne dozvoljava da se raspadne kao što se raspadaju životi nevinih ljudi; on ga čini tako čvrstim da ostaje duboko urezan u čitaoca; on će ga, sigurno, držati visoko u književnosti ovoga za šta smo mislili da se raspalo, a još se raspada, i nikako da se do kraja raspadne, a što od milošte zovemo regionom.

Roman Šetači po mjesecu pravo je blago za književnost Crne Gore i nema konkurenciju u poslednjih nekoliko godina, a njegov autor neko ko ne prestaje da oduševljava svojim djelima. Zato je, po mom sudu, zaslužio nagradu Miroslavljevo Jevanđelje.

Slađan Blagojević, književnik / Nikšić, oktobar 2018.

O „Šetačima po mjesecu“

U jednom od svojih ranijih tekstova povodom djela Obrada Nenezića napisao sam da postoje pisci, poput Džojsa, Šekspira Dantea, Getea, koji su  više obimne i složene književnosti, a manje ljudi. i da postoje opet i oni drugi  koji su se tokom te čudesne i užasavajuće stvari nazvane istorija književnosti mnogo bolje snalazili u životu  nedaćama  nego u literaturi, a koji su takođe ostavili neizbrisiv trag u  prolaznosti. Postoje i oni  koji i u životu i u književnosti koju stvaraju obavezno isključuju natprirodno, jer im se prihvatanje tog elementa činilo kao poricanje svakodnevnog  koje  koje itekako može biti čudesno.  E tim trećim pripada Obrad Nenezić, koji  u svakom svom stihu, rečenici, replici i diskaliji jasno govori da je sve oko nas, a pogotovo u nama zaista čudo. I da je život samo dar rijetkih.

U ovom tekstu ću pribjeći postupku autocitatnosti, ne zato što smatram da su moji tekstovi o Nenezićevom stvaralaštvu, dobri, tačni, precizni, nego kako bih pokazao da Nenezić kroz svoje cjelokupno djelo koje obuhvata poeziju, prozu i dramu stvara jednu jedinu priču, obilježenu snažnim pečatom interpretacije koje nam se urezuje u sjećanje i koje ostavlja ožiljak na duši.

“Šetaci po mjesecu, djelo je u zanrovskom smislu, teško odredivo. Iako ono ima, i poštuje, sve zakonitosti ( ili makar vecinu ) romaneskne strukture,  može se tumačiti i kao poema u prozi, ili jednostavno kao poetski roman. Ko poznaje njegovu poetiku neće biti iznenđen.

Njegovo djelo pripovijest je o sličnim, a opet, u isti mah,  posve  razlicitim  sudbinama zbog kojih smrt postaje tragedija. Jer smrt boli ne zato sto sa Zemlje nestaje jedan od šest milijardi ljudi, nego zato što nestaje autentična, neponovljiva licnost. A upravo, takvi su protagonist najnovijeg Nenezićevog ostvarenja.

“Šetaci po mjesecu”, priča je o ljudima koji su zasluženo (ili ne, svejedno) dospjeli na marginu događanja, i što je jos poraznije, na periferiju života. Jedni nijesu mogli, a drugi, opet, željeli  da se odupru vrtlogu ludila tako upečatljivog u vremenu o kojem pisac pripovijeda. Zbog toga, i još mnogo stvari koje ce čitalac otkriti kada  u ruke uzme ovo nesvakidašnje, po mnogo cemu osobeno ostvarenje, novi Nenezićev roman je priča o gradu natkrivenom plahtama tišine, o mjestu koje  nije moglo da ponudi ništa više od mašte, ili sna o nekim drugim, boljim vremenima koja su ostala davno iza nas, a koja će, možda jednom, ponovo doći.

Roman Obrada Nenezića priča je koju vam je autor, kako sam kaže,  poslao  mimo znanja svjedoka, odbrane i tužioca, a koja se  tiče naših sjećanja, dilema, strahova… Njegovo djelo susret je sa čitaocem, kako se to često ističe, jedan na jedan. Ali ono sto je važnije da je to susret čitaoca sa  samim sobom, sa sopstvenim nadanjima, razočarenjima.

Nenezić nam na stranicama svog zamamnog romana  saopštava ne tako prijatnu činjenicu- da je sjećanje gore i teze od svakog zaborava. Napominjući pritom, da smo bez tog istog sjećanja, samo ljuštura, prazno zvono koje zveči. Kako onda podnijeti sav taj teret, pitanje je kojim će vas autor uvući u njegovo djelo, satkano od stvarnosti i sna.

I još nešto: Nenezić pripada onim piscima koji je snagom svoje uobrazilje kadar da ličnu, odnosno sudbinu svojih junaka pretvori u  sudbinu svijeta. A poznato je da su u umjetnosti  lične pripovijesti važnije od svake faktografije. Zagonetno i nevjerovatno, “Šetaci po mjesecu” iz stranice u stranicu, prerasta i postaje pripovijest o svijetu u kojem je sve počelo onda kad se završilo. Na pitanje kako je to moguce, i autor – priređivač će vam jednostavno reći da ne zna i da ni njemu nije jasno. Ali ne i nemoguće, jer književnost upravo jeste prostor koji omogućava da nemoguće postoji, da se pretvori u stvarnost. Zbog svega toga, i naravno, zbog pripovijesti u romanu koje zvuče toliko nevjerovatno da moraju biti istinite pred vama je roman Obrada Nenezića koji treba da pročitate.

Vanja Kovačević