Sveti i Prokleti – čovjek i iskušenja

„Sveti i Prokleti“ je tragedija inspirisana Vladimirovom i Kosarinom ljubavlju, crnogorskog dramskog pisca Obrada Nenezića. Riječ je o modernoj drami u stihovima podijeljenoj u dvanaest scena. Na legendi o Vladimiru i Kosari, Nenezić gradi čitav jedan svijet ideja, odnosa, karaktera, slamajući pritom sve zablude i tabue, ogoljujući istinu o sramoti i grijehu. On istražuje svijest i porive junaka koji su obilježili ovu legendu, dodajući sporedne likove, određene uticajima kulture i istorijskih okolnosti. Pažnja koju posvećuje naizgled marginalnim likovima koji i u životu i književnom djelu dobijaju samo epizodne uloge, upotpunjuje mozaik koji se stvara pred očima čitalaca. Autor ovom dramom insistira na motivu čovjeka, bio on dželat ili car.

U samom naslovu, početnom impulsu teksta, Nenezić upućuje na dvopolarnost svijeta, na vječnu borbu i odnos svjetlosti i tame, dobra i zla. Ni za jednog od likova do kraja nije ostalo nejasno kojoj strani pripada, čemu se priklanja, a čemu divi. Legenda o svetitelju Jovanu Vladimiru, dukljanskom knezu, i njegovoj ljubavi Kosari ulazi među korice i to kao drama u stihovima, tragedija koja sadrži najtamije i najsvjetlije segmente i primjere ljudskog postojanja. Dualizam se ogleda kroz moralna načela svetosti i profanosti, duhovnog i materijalnog. I nije ni na idejnom, ni na tematskom planu ova drama iznevjerila legendu koja je polazišna osnova, ali joj je ulila novi impuls, novu dimenziju koja se ogleda i u onim naizgled sporednim likovima čije su transformacije moralna poruka na mikroplanu. Zato ne treba Nenezićevo prikazivanje dualizma posmatrati kao potrebu za crno-bijelim prikazivanjem stvarnosti.

Naprotiv, autor nema ambiciju da se opredjeljuje, afirmativno ili negatorski postavlja prema ideološkim osobenostima junaka, da kritikuje jednog plemića, da bi branio drugog. On vrlo vješto izbjegava zamku koju nameću predrasude o Drugome kao vječito krivom i lošem. Glas koji egzistira u tekstu, koji usmjerava likove prema onome kako ih je sama legenda odredila, izdignut je nad kulturološkim i patriotskim podjelama, objektivan je i nepristrasan. Imagološki kodovi su prepoznatljivi na nivou razlikovanja čovjeka od nečovjeka, a ne na nivou razlika koje nameće kultura. Prezren je nečovjek kao takav, a ne pripadnik neke druge kulture, prostora, vremena. Odnos Samuila i Vladislava govori u prilog tome. Car već ostario i na zalasku moći, ranjen kćerkinom odlukom, a slomljen sinovljevim defektom i izborom, posvećuje se filozofskim mislima, odnosu prema Bogu i pokušava svom novom nasljedniku da predoči univerzalne istine o čovjeku, sudbini, mjestu jedinke u univerzumu. S druge strane, protivtežu čini želja za moći, novcem, vlašću. Zato su sve odrednice koje upućuju na lociranje pojedinca ili problema, zanemarljive, jer ih nadrasta univerzalnost pojave, njena primjenljivost na konkretne događaje, čak i hiljadu godina kasnije. Prolaznost i propadljivost ovozemaljskog je konstanta koju autor više puta ističe i promoviše. Književna vrijednost se ogleda u slojevitosti bavljenja ljudskim, u analizi čovjeka kao pojave, bića kojem je dopušteno da samo bira put, u skladu sa moralnim, a ne materijalnim vodiljama, praveći razliku između dobra i zla.

„Sveti i Prokleti“ (ljudi) priča je o tragičnosti i propadljivosti ljudskog u čovjeku, i o stihijama dvoumljenja unutar čovjeka. A legenda o Vladimiru i Kosari je samo idealna (i po svemu crnogorska) osnova za to. Mržnja prema čovjeku, i onom što on kao ČOVJEK nosi, arhetip je postojanja. Stoga, karakterizacija likova je u vezi sa osnovnom idejom tragedije. Konstantno se ističe ljudsko i njegov nedostatak u likovima. Motiv naivnosti dobija na značaju, jer Nenezić na jedan interesantan način kombinuje one segmente koji upotpunjuju sliku ovozemaljske devijantnosti i sunovrata pojedinca. Iguman Isaije je lik koji ima ulogu pokretača radnje. Njegov poziv, karakter i cilj je biti bogougodan, a često zarad naivnosti ne uspijeva ostvariti zamišljeno. On je Sizif koji je možda i istjerao kamen na vrh brda, što se manifestuje kroz najavu spasenja, ali ono što su njegova djela (istina, nesvjesno ih čini) govori u prilog činjenici da borba između dobra i zla guta neodlučne, bogougodne ljude, koji ne razlikuju imaginarno od realnog. To je cijena spasenja, cijena koja je plaćena životima, srećom i spokojem čovjeka.

I na kraju, ova tragedija je više od svega priča o ljudima, o vezama među njima, opsesijama, zavisti i grijehu, o ljubavi i praštanju, o vrlini, ali i naivnosti i degradaciji moralnih načela. U osnovi svega stoji fundamentalno pitanje šta je zapravo čovjek, i da li ljudskost kao vrlina može da opstane.

mr Goran Radojičić, u Nikšiću, 25.05.2016.

…Dakle, praznina ne postoji. Sve je, od prve riječi, zvuka i crteža, oblik i sadržaj. Legendi o Vladimiru i Kosari u tragediji “Sveti i prokleti” novi oblik i sadržaj dao je Obrad Nenezić. Obrad Nenezić na originalan način uvjerava da djelo iz starijeg doba čuva u sebi prošli život: vjerovanja, oblike i mišljenje o oblicima, kao i o njihovom vrednovanju. U takvo djelo ugrađena je svijest jednog naroda, njegov mit i oblik. Takođe, ovom tragedijom, autor nam iscrtava mapu na koji način je moguće prilaziti identitetu i tradiciji, obrađivati ih i uopštavati, te udahnuti umjetnički život koji, u novom obličju, može da zaživi u književnoj i teatarskoj istoriji i teoriji…

Mr Milun Lutovac