Obrad Nenezić, Podgorica, 17. avgust 2021.

Rekla je da ne vjeruje u Boga I da se zove Anatema

Ne razumije ovaj svijet Otkad je došla na njega

I otkad je morala da uči da živi I sad već kad uči mrijeti

Ne razumije ovaj svijet Kada se čudi što diše

I idućeg trena kad vazduh hvata

Čudno joj da je već starica A idućeg trena derište

Ne razumije ovaj svijet Tvrdi Niko ko sanja

I zašto uopšte suze teku kad kiša dovoljno pada

I zašto se smije kad se najmanje nada

A plače joj se kao vodopadu

Baš ne razumije ovaj svijet Sebe

Ni Gospoda ako ga ima A nema Ni nje Ni njega

On je samo lijepo obećanje I strah za nečastive…

Što ne lupi šakom o planetu i kaže dosta

Veća je jedna dječja suza od najvećeg mora

I u njoj neka se ogleda sreća a ne tuga

Ako postoje i jedna i druga

Ako uopšte postoji planeta

Ili nam se to Gospod ruga Ako postoji

Rekla je da ne vjeruje u Boga I da se zove Anatema

Iako se više puta prekrstila nego našminkala

Prozirna koža je bila najdivnija roba u kojoj je bila odjevena

Bokovi stisnuti kao merak mletačkog trgovca

I kosa nakit Raskošnog baroka

U inat grudima i gravitaciji padala je naglavačke

Ne na glavu Koljena Laktove…

I te ortopedske tačke Već na žudnju

Umivala se mojim znojem

A ja sam se pričešćivao njenom krvlju

Iz otvorene rane Da budućnost živi I prošlost stane…

Molila se Bogu I jebavala mu mater Da je kazni

Ali Bog je…. ako ništa – mangup

I zna da se sreća vrti naopačke

Za neke tvrdoglave budale Koje vole

Svom svojom mržnjom I opet Unatraške

Rekla je da laže Da ne vjeruje u Boga

I da se ne zove Anatema

I ako on ima milijarde obličja Pa ona ima toliko imena

On joj je jedina drugarica I nek’ se ljuti što je muškog roda

On jedino zna formulu njenog čemera Jada I jeda

On joj je jedina zaloga Za sve što nije htjela

A zapalo je Život kao salon I čerga

Bezbroj svatova i čežnja jedna

Da metak promaši jabuku i pogodi srce

I da se na svadbi ćuti A ne pjeva

Sva sreća jedne davne Tužbalice

Iako je Gospod zažmurio…

Na sve te ispjevane i uzpsovane foneme

Nije rekla I nijesam rekao A tako nam je trebalo –

da svakom jebemo mater Ko drugačije misli

Nijesam subjektivan Iako je potpuno volim I mrzim

I osjećanja su mi puna kapa

Kao moral političara ili prostitutke

I kunem se kao vuk u svoju dobronamjernu ćud I čovjek

S vremena na vrijeme Ali razumijem

Što ne zna zašto se ide u školu

Neznanje nije bolest Kao što učenje nije lijek

Da jeste ne bi se kupovalo kao tamo neke namirnice

I fakat oboje ne razumijemo ovaj svijet

I zašto prvo mora biti majmun da bi bila “ljud”

Eto zašto ne razumije ovaj svijet Niti znanje

Zar nije dovoljno okrenuti planetu kao rulet

i sačekati broj i boju

I biti kap u moru koja će ispariti i opet pasti na zemlju

Ne razumije ovaj svijet

Gdje je uvreda biti crn ili bijel Jeban ili asket

Definitivno ne razumije ovaj svijet Ni planetu

Nije priznala da je još jedna slika na mom praznom zidu

Uokvirena apstrakcija koju je jelo vrijeme

(Dođavola što brzo živim da brzo blijede i boje i sjenke

I dojke su joj se razlile kao vodene boje

I tek su još mrlje umjesto njenog međunožja i bradavica

I stomak joj više nije zategnuta stepa

Ni leđa visoravan bez mladeža i niskogorica

Niti sam ja neki fajter i bajker koji vozi svoj život

Već šarmanti namćor što zna da je život

Nadrndani batler za šaku novčanica)

I odavno sam prestao da kitim svoju svakodnevicu

I slutim perspektivu u đavolju mater

I prodajem ih u bescenje

Nije vrisnula… ništa Napokon Taj iritirajući jugo I sjever

Ni da vjeruje Ni da ne vjeruje u Boga

Ni da se zove Anatema

Šapnula je Život je rolerkoster

I ako se ne držiš čvrsto – nećeš ni da preživiš

Jer sve što je brzo mora i da stane

I sve što stane mora i da krene

I idi u lijepu mater I ti i ovo tane od našeg života

Divna je smrt od metka Ali od rikošeta grehota

Idem da se nađem Kao i ti do sada hiljadu života

…I sve sam izmaštao kao ovu pjesmu

I potpuna je budalaština da su ljudi postali od majmuna

Već majmuni od ljudi

I ljubav su izmislili ljudi kao i ratove

Da posjeduju A ne razumiju

I mržnju su izmislili majmuni

Da posjeduju A ne razumiju

I potpuna je zabluda da nas sunce grije

To su davno zaboravljene emocije I percepcije

Koje više ne možemo dosegnuti

I potpuna je zabluda da lampioni osvjetljavaju staze

Jer da je Tesla izmislio naizmjeničnu struju on bi je naplatio

I ne bi umro od dostojanstva Kao niko…

To su zvjezdani kodovi Lobiji kometa

I pokoje jagnje laje I čopori pasa na zvijezde

I jezde mitovi Legende I mitomani

i gnijezde se u naše duše Kao starosjedioci

I progoniće nas Anateme Mistične kao mijene

I lijepe kao godišnja doba Kad žega vjetar ište

I zima sunce kao Boga I proljeće se odriče kiše

A jesen kidiše kao lijepa tuga I moli

Za pregršt spokoja Da će sve biti kao nekad

Iako znamo – da neće nikad više