Obrad Nenezić, 2019.

Nije mi rekla ime Ni da li je slobodno Ni da li sam slobodan

Pitala me je šta čitam I je li Bernhard bio idiot ili genije

I koji mu đavo bi da mrzi u korist poetike ili forme

Rekao sam joj da se on ne čita već sluša

I gramatika je melodična jedino kod takvih pisaca

Nije znala A ipak je rekla da je svaki čovjek pjesnik

Koji umije da sluša A pisati svako zna

Smijala se sebi jer je od onih što vole sve da kušaju

Što nije za nebo svezano a to će tek poslije…

Govorila je da ne voli jesen u Hajd parku i na Monmartru

Ljeto u Dubrovniku i zimu u Kranjskoj Gori

Govorila je o Africi I nekom ljubavniku Arapu krasnopiscu

Nije mi rekla ime Ni da li je slobodno ni da li sam slobodan

Podsmijevala se Novom putu svile i briselskim svingerima

Nije se prekrstila nijednom

Dok su crkvena zvona slavila nečiju smrt

A sat podne… Sat Simeona sajdžije

Koji me uvjeravao da je vrijeme izmislilo sat a ne ljudi

Da se smije budalama koje vjeruju da mogu da ga mjere

Žalila se da je zaboravila da živi I da diše odavno već

Od Vorhola i pojebljive Merlinke

Jecala je I smijala se kao presvete prostitutke

Na lađama Misurija

I u fusnotama američke imperijalne književnosti

Još od Hladnog rata je odbijala da jede

Osim par filmova kad se probudi

Zajedno sa rolnama utovljenih frustracija

Tvrdila je da još od Orleankine dojke

Tek katkad se pogleda u ogledalu

Jedino na netu Kao svaki savremeni narcis

I ponekad u siročadima Gutembergove mašine

I svakog jutra u društvu i politici

Da ne zaboravi koliko ima lošijih od nje

I posljednja djevojčura ima više čovječnosti

Od američkog ili ruskog državnog sekretara

I sva ta halabuka koja nas kara u moždane vijuge

Nije vrijedna ni posljednjeg orgazma

I još su samo gori borci za ljudska prava

Na platnim spiskovima bjelosvjetskih mufljuza

Jer za probušeni dolar će da im se fućka

Za ljudsku vrstu još od Adama

Ili od Eve koja je ništa drugo nego ostava

Za sjeme u kojem klija još jedna ratoborna generacija

Bila je lijepa onoliko koliko umije da misli Govorila je

I otkucavala mi je u sljepoočnicama uporno kao Big Ben

Govorila je da voli ringišpil i vrteške kao svaka djevojčica u duši…

Naravno da voli Senu i Temzu kao svaka emancipovana Evropejka

I onda se otvarala potišteno i umorno kao Tauerbridž…

I Bregzit je još jedna britanska podvala Šaputala je sebi u bradu

I obmana Da stara dinastija ima šta da jede za doručak…

I da je kolonijalna plemena zabavljaju umjesto faune

Klela se da jedino umije da prirodno voli

I da je sve drugo vještačko na njoj

Grudi o kojima tinejdžeri hvataju ritam uz liturgijsku marihuanu

Bokovi zbog kojih muške planete ispadaju iz sunčeve orbite

Rekla je da je lijepa koliko umije da posrne na pisti od lovora

I da je zgodna koliko umije da ispliva iz etike blata

Govorila je da je na njoj najružniji brak sa akademskom zajednicom

I da kultura jednako pripada njenim štiklama

Kao i nadobudnim akademicima

Klela se da jednako prezire one koji crnce drže za kućne ljubimce

I one koji sve bijelce smatraju za Njemce u SS uniformama

Htjela je da se tuca u podrumima Kremlja

U potkrovlju Bakingemske palate

Plakala je kad golubovima prekine obrok

I kad se uplašene ptice rasprše

Kao motorozivani anđeli dežurnih velikodostojnika

Slala je pisma nekom princu prestolonasljedniku

Sa otiskom srednjeg prsta

Za sve one žene i dječake koje je zadovoljavao

U ime Alaha Bude I u ime Hrista

Šta sve nije govorila… Osim kako se zove

Ko su joj otac i majka I kojeg sveca slave

Da je svake jeseni na istoj klupi

I čeka da posljednji list padne sa brijesta

Koji liči na njenu majku Jer se suši iz korijena

I napokon me zamolila da nešto o sebi kažem

Ali je ime ne zanima Ni odakle sam…

Ni da li sam ljevičar

Pitala me je jesam li maj…

Možda si tako sijed – decembar…

Ili si bio zlatan nekad kao avgust

Pitala me je zašto ovaj grad A ne Dubrovnik ili Solun

I je li istina da je postojala Obodska štamparija u 15-om

A mi još ratujemo kao u Starom vijeku

Pitala me je zašto sam toliko strejt da ne može da me voli

A da sam samo malo drugačiji…

Da glavačke i obučen skočim u fontanu

Ili razbijem facu policajcu Koji nas gleda reda radi

Da legnem na magistralu I izazovem lančani sudar

Da otkinem glavu nekom antičkom kipu Ili sisu statueti

Čikala me je znam li grčki alfabet i rusku azbuku

Ili naizust Mahabharatu

Ne Ništa ne znam Osim da sam sām

I nesrećan kao egipatski evnuh ili duždev paž

Ne Ništa ne znam Zakleo sam se

Osim da je danas još jedan dan da sam zafrknuo smrt

I slutim da će sunce zaći ranije

Jer se neko napravio pametan da pomjeri sat

I da se vara Jako se vara Ko sam…

Ja sam čas april Čas novembar..

Jedino januar nijesam jer mrzim početke kao ovaj naš

Jer sa njim počinju godine Petoljetke I svaki milenijum

I kraj se ne nazire… A nijesam stvar

Koja jedino nema neizbježan kraj…

Onda nema veze Rekla je Ona baš voli početke

I stvarno sam bez veze tako strejt…

Mislim da laže da će jednom da me povede u Napulj

Da prstima jedemo morske plodove

I srčemo dom perinjon kao supu

I sigurno će prije kod pape da se pojavi u toplesu

Sa sve bodiartom iz Oktobarske revolucije

Persirala mi je I tražila smijavice ispod brade

Grdila me je zbog prehlade A nije mi znala ime

Zvala me Deža vi I kao da me znala još od prve bajke

Dok joj je majka čitala A upravo mene zamišljala

Kao demona koji ima dobre oči i srce

Nijesam joj znao ime A zvao sam je Deža vi

I nijesam znao da crkvena zvone za njenom majkom

Još od prekjuče I osmjehnula se kao duga

Iznad crkve Sv. Vasilija tog trenutka

I uzdahnula da napokon više nema kome da se vrati

U ovaj grad… I samo joj fali da to nekom kaže

Dok su se sunce i kiša tražili iznad duge

I učinio sam joj se fin…

Jer ne želi da posljednje što pamti bude grob majke

Već neko živ… I fin … I dobar kao demon