Obrad Nenezić, 2019.
Bio sam prazan kao svemir I kao nemir pun
U ono srednje doba kad te se ne tiče ni svoj
A kamoli neki tamo tuđi život
I u kolotečini i skrami
Dani su prolazili Prenatrpani
I bolno tačni kao teretni vagoni
Nekud na kraj svijeta
Onda kad živiš od fejk vijesti i osjećanja
I žališ neprestano što nije odsječena grana
na kojoj sjediš
I kad svaka vrana grakće
kako se gavranu hoće u njima i sebi…
U ovom moru samoće bio sam prvi
i posljednji glasnik
Bio sam srećan što smo nijemi i gluvi
Na sve osim na dodir
Živ si Živa sam
Čini mi se da je rekla Ili nije
Svakako je tišina potekla kao rijeka
našim nervima i počelima
Zvala se Ništa Ili Sve
Davno je bilo ili skoro Ne pamtim
Možda i nije bila
I nije se zvala I nije postojala
Đavo bi ga znao Kao što sve zna…
Ali ne pamti ni on Kao ni ja..
…Da je imala bademaste oči
Ili je bila slijepa
Stvarno ne pamtimo ni ja ni Ona
Jer uporno nije htjela da je volim
Ili nije htjela da slaže
Zato jer je bila nijema Sigurno
I nije smjela Da kaže da me voli
Jer ako je vidjela
Što me ne bi voljela pa neka je nijema
A možda je čula da nijesam neki za voljeti
Pa bolje je ne vidjeti I ne čuti
Bolje je ne umjeti Nego ne znati
Ili oboje… Ko bi ga znao Osim ona i đavo
Jer ne zna ni on sve Kao što rekoh
Jer da zna Bar bi me obuzeo
I kroz njega bih vidio
Onaj posljednji pakao…
Kako se ne voli
Mada… kleli su mi se da je gluva
Ali nijesam čuo
A i da sam čuo kako bih rekao
kad sam nijem bio
Ali ako je gluva kako je onda čula
da me ne treba voljeti
A kleli su mi se da se klela
da me treba voljeti
A kako kad je bila nijema
A klela mi se da ne govori I ne čuje
Pa koji mi bi đavo da je gledam
Slušam I volim
Možda me stvarno ne čuje
jer odveć je večeras preglasna tišina
Čekanja od kojeg pucaju opne
I usne tove herpese groteksne ljepote
Možda me ne vidi jer odveć sunce jutros sija
Možda je ne vidim ni ja…
I ne čujem…
Jer čuju samo slijepi
da svatovi burme kuju u neko daleko sjutra
I vide samo slijepi
kako su mladenci lijepi u neka jutra buduća…
Ako ih ikada bude
A biće Jer zakleo mi se jedan mudrac
Prije dvadeset i pet stoljeća
da je bolje nemoguće a vjerovatno
Nego obratno
Ali ga odavno ne pita niko ništa Pa ni ja
Otkad ona raspolaže sa mojim umom i pameti
I divno je na ovoj planeti biti
još jedan teretni vagon
Na pruzi za Valilon
ili za Aleksandrijsku biblioteku
O kojima ništa ne čujem
O kojima se ništa ne govori
Tiši su od svake ljubavne i državne cenzure
I možda nikad nijesu postajali Porušeni
I spaljeni… Đavo bi ga znao…
A ne zna ni on sve